Najnovija istraživanja NASA-e potvrđuju da se Južnoatlantska anomalija (SAA) – regija iznad Južne Amerike gdje Zemljino magnetno polje slabi – širi zabrinjavajućom brzinom. Ova „pukotina“ u planetarnom štitu omogućava štetnim solarnim česticama da priđu bliže površini, ugrožavajući satelite, svemirske misije i elektronske sisteme.
Opasnost iz dubine Zemlje
Uzrok SAA leži u neregularnim procesima u Zemljinom spoljašnjem jezgru, gdje kretanje rastopljenog gvožđa i nikla generiše magnetno polje. Lokalno slabljenje povezuje se sa ogromnom geološkom strukturom ispod Afrike (LLSVP), koja remeti normalne obrasce magnetizma i može izazvati lokalno okretanje polariteta.
Sateliti izloženi SAA često doživljavaju tzv. SEU incidente – nasumične sistemske kvarove i gubitak podataka. Čak i Međunarodna svemirska stanica (ISS) bilježi poremećaje, iako su astronauti zaštićeni. Instrument GEDI, koji prati šume sa ISS-a, mora se povremeno resetovati, što vodi do gubitka više sati podataka mjesečno.
Anomalija se širi i mijenja oblik
Podaci misija ESA Swarm i NASA SAMPEX pokazuju da se anomalija pomjera ka sjeverozapadu i od 2020. se podijelila na dvije jezgre, dodatno komplikujući predviđanja i upravljanje letjelicama.
NASA koristi satelitska mjerenja i simulacije za ažuriranje globalnih modela, poput IGRF, koji omogućavaju prognoze promjena magnetnog polja u dekadama.
Iako neki spekulišu da bi SAA mogla najaviti obrtanje Zemljinih magnetnih polova, naučnici smatraju da se radi o prirodnom ciklusu i da trenutno nema znakova skorog polaritetskog obrta.
