Peti nastup crnogorske košarkaške reprezentacije na Eurobasketu završen je gorkim ukusom poraza i suzama Nikole Vučevića, jedinog igrača koji je i u najtežim trenucima pokazao klasu i dostojanstvo. Ipak, ono što je trebalo da bude nova stranica reprezentativne priče, pretvorilo se u jedno od najtežih razočaranja.
U meču odluke za plasman u nokaut fazu, Crna Gora je pala pred Velikom Britanijom (89:83) – selekcijom koja je u prethodnim duelima bila dekor evropskog prvenstva, gubila sa minus 19 od Švedske, 24 od Litvanije, 30 od Finske i nevjerovatnih 63 od Njemačke. Protiv Crne Gore, međutim, pronašla je prostor za trijumf, jer su naši reprezentativci dozvolili da se odlučujući meč pretvori u agoniju bez plana i energije.
Ono što zabrinjava nije samo rezultat, već utisak da se ekipa raspala pod pritiskom. Nedostatak ideje u napadu, troma tranzicija i potpuna pasivnost u odbrani ostavili su utisak da tim ne posjeduje ni hemiju ni jasnu koncepciju igre. Kada je utakmica ulazila u kritične minute, nije se vidio lider osim Vučevića, a ni klupa nije imala rješenja.
Pitanje koje se nameć , kako je moguće da reprezentacija sa NBA centrom i igračima koji godinama nastupaju u respektabilnim evropskim klubovima izgleda ovako nemoćno? Problem nije samo u promašenim šutevima, već u sistemu koji ne postoji. Ovo prvenstvo ogolilo je nedostatke u radu Saveza, trenerske vizije i selekcije kadra.
Nažalost, ono što ostaje upamćeno nisu pobjede ni velika izdanja, već suze najboljeg igrača, jer on je zaslužio dostojanstveniji kraj, makar u reprezentativnom smislu. Njegov trud i emocija su bili jedini svijetli trenutak, dok sve ostalo ide pod rubriku zaborava.
Crna Gora nije zaslužila Rigu, jer put u nokaut fazu zaslužuju oni koji imaju plan, strast i spremnost da poginu na parketu. Umjesto toga, naši košarkaši su pokazali nemoć i konfuziju. A to je ono što najviše boli, jer talenta ima, ali sistema nema.
ETOportal / Sportska redakcija
Eurobasket 2025 mora biti trenutak za rezove i ozbiljnu analizu. U suprotnom, suze Vučevića biće tek simbol jedne generacije koja nikad nije ispunila svoj potencijal.
