Kad se jesen spusti na voćnjake i magla omekša jutra, među posljednjima na granama ostaje – dunja. Zlatna, ponosna i tiha, stoji kao čuvarica starinskih vrtova, kao podsjetnik na vrijeme kada su se mirisi prepoznavali prije ukusa, a domaće voće bilo dragulj svake kuće.
Dunja je voćka koja ne trpi žurbu. Njeni plodovi, tvrdi i opori, traže strpljenje – da odleže, omekšaju i puste onaj prepoznatljiv, topao miris koji ispunjava svaku prostoriju u kojoj se nađu. U narodnim pričama i starim kućama, dunje su uvijek imale počasno mjesto – na ormarima, kredencima i prozorskim daskama, gdje bi mirisale i čuvale uspomene.
Od dunje se pravi sve: džem, slatko, rakija, pa čak i čuvena dunjevača, koju stari domaćini čuvaju kao zlato. Njeno meso, tvrdo i mirisno, pretvara se kuvanjem u mekoću i boju ćilibara, dok svaki zalogaj vraća sjećanja na bakin šporet i tople peći iz djetinjstva.
Ali dunja nije samo voće – ona je simbol. U narodnoj poeziji i običajima, označava ljubav, čednost i postojanost. U nekim krajevima, svadbeni običaj je bio da mlada u miraz donese dunju, kao želju da brak bude plodan, mirisan i dugovječan.
I danas, kada se u moderno doba sve mjeri brzinom i sjajem, dunja ostaje tiha pobuna protiv prolaznosti. Ona ne mami izgledom, već karakterom. Njena vrijednost dolazi tek kada joj se pruži vrijeme – baš kao i svim dobrim stvarima u životu.
Zato, kad idućih dana ujutro otvorite prozor i osjetite onaj prepoznatljiv miris koji miriše na jesen, sjetite se – to nije samo voće.
To je njeno visočanstvo – dunja, kraljica jeseni i vjesnik uspomena.