Naučnici su otkrili molekul u krvi pitona koji značajno utiče na apetit i vjeruju da bi mogao poslužiti kao osnova za razvoj novih lijekova protiv gojaznosti, saznaje se iz nedavno objavljenih istraživanja. Ovaj molekul djeluje na hipotalamus, dio mozga koji reguliše osjećaj gladi i sitosti, što ga čini posebno zanimljivim za istraživanja u oblasti metaboličkih poremećaja kao što je gojaznost.
Istraživanje, koje su sproveli naučnici sa University of Colorado Boulder u saradnji sa kolegama sa Stanford University i Baylor University, identifikovalo je molekul nazvan para‑tyramine‑O‑sulfate (pTOS) čiji se nivo u krvi pitona dramatično povećava nakon obilnog obroka. Ovaj metabolit pomaže zmijama da konzumiraju velike količine hrane, a zatim ostanu dugo bez nje, bez štetnih posljedica po zdravlje.
U laboratorijskim uslovima, kada je ovaj molekul dat miševima koji su bili gojazni, pokazalo se da pTOS smanjuje njihov apetit i dovodi do gubitka tjelesne težine, bez klasičnih nuspojava kao što su mučnina ili gubitak mišićne mase, koje se ponekad javljaju kod današnjih lijekova za gojaznost baziranih na GLP‑1 hormonima.
Za razliku od postojećih lijekova koji djeluju tako što usporavaju pražnjenje želuca, pTOS utiče direktno na hipotalamus, regiju mozga ključnu za regulaciju apetita i energetsku ravnotežu. Naučnici smatraju da upravo ovaj način djelovanja može dovesti do boljeg profila sigurnosti i efikasnosti u poređenju sa nekim postojećim terapijama.
Molekul pTOS se prirodno javlja na vrlo niskim nivoima i kod ljudi, a određene studije pokazuju da se njegova količina u krvi blago povećava nakon obroka. Naučnici trenutno ne znaju tačno kako će se efekti pTOS‑a manifestovati kod ljudi, ali s obzirom na to da je prirodni metabolit, vjeruje se da bi njegovo medicinsko korišćenje moglo biti bez većih ozbiljnih nuspojava — iako su potrebna dalja istraživanja i klinički testovi prije nego se može procijeniti njegova sigurnost i efikasnost kod ljudi.
Istraživanja ovog tipa spadaju u širi trend naučnih napora da se otkriju prirodne molekule i metabolički putevi koji utiču na regulaciju apetita i metabolizam. Uloga hipotalamusa u kontroli gladi i sitosti već je dobro poznata — mnogi hormoni koji utiču na apetit, poput leptina koji signalizira zasićenost tijelu, deluju na hipotalamus i utiču na unos hrane kod ljudi i životinja.
Iako je otkriće obećavajuće, naučnici upozoravaju da je put od laboratorijskih istraživanja do novih lijekova dug i zahtijeva pažljivu procjenu sigurnosti kod ljudi, uključujući potencijalne nuspojave i utjecaj na druge metaboličke procese.
ETOportal
