U trenutku kada globalne tenzije na Bliskom istoku potresaju energetska tržišta, mala južnoamerička država Gvajana sa 900.000 hiljada stanovnika, izrasta u jednog od najvećih ekonomskih dobitnika. Zahvaljujući eksploataciji nedavno otkrivenih offshore naftnih polja od 2019. godine, ekonomija ove zemlje porasla je čak pet puta, što predstavlja najbrži rast na svijetu. Iako geografski udaljena od kriznih zona poput Hormuški moreuz, Gvajana direktno profitira od rasta cijena nafte, koje su nakon primirja stabilizovane na oko 100 dolara po barelu, značajno iznad prosjeka iz 2025. godine.
Politička stabilnost dodatno je ojačala investicionu klimu, reizbor predsjednika Irfaan Ali smirio je tržišta, dok su međunarodni nastupi pozicionirali zemlju kao potencijalnog klimatskog lidera. Paralelno, geopolitičke promjene, uključujući slabljenje uticaja Nicolás Maduro, otvorile su prostor za dalju eksploataciju bogatih nalazišta u bloku Stabroek. Konzorcijum predvođen ExxonMobil planira povećanje proizvodnje na 940.000 barela dnevno, što bi uz trenutne cijene moglo donijeti i do 33 milijarde dolara prihoda tokom 2026. godine. Ipak, država trenutno ubira svega 14,5% vrijednosti po barelu, iako se očekuje rast tog udjela nakon povraćaja investicionih troškova.
Međutim, ubrzani rast nosi i strukturne rizike. Kako upozoravaju analitičari poput Rystad Energy, sve izraženija zavisnost od nafte može dovesti do tzv. „prokletstva resursa“, gdje razvoj jednog sektora potiskuje ostatak ekonomije. Već sada se bilježi rast cijena hrane i stanovanja od čak 75% od 2021. godine, dok naftna industrija privlači najkvalitetniju radnu snagu. Uprkos naporima vlade da kontroliše inflaciju i budžetski deficit, što je prepoznao i Međunarodni monetarni fond – izazovi ostaju vidljivi kroz infrastrukturna kašnjenja i rast javne potrošnje.
U takvom ambijentu, pitanje održivosti postaje ključno. Bivši ministar Winston Jordan zagovara snažnije usmjeravanje prihoda u državni fond kako bi se ublažili fiskalni pritisci i osigurala dugoročna stabilnost. Ipak, kako budžetski prihodi rastu pod uticajem visokih cijena energenata, raste i rizik od prekomjerne potrošnje i političkog klijentelizma. Upravo će sposobnost vlasti da balansira između kratkoročnog profita i dugoročnog razvoja odrediti da li će naftni bum predstavljati trajnu razvojnu šansu ili početak ekonomske zavisnosti.
ETOportal / V.M.
