Ponekad se čini da danas sve vidimo, a sve manje primjećujemo.
Vidimo šta je neko doručkovao, gdje je otputovao, šta je obukao, ko se posvađao, ko je kupio novi automobil i ko je objavio fotografiju iz restorana. Telefon nam gotovo svakog minuta donese neku novu informaciju. Ekrani su svuda oko nas, vijesti stižu jedna za drugom, a obavještenja nas podsjećaju da uvijek postoji još nešto što bi trebalo pogledati.
A onda se dogodi nešto sasvim obično.
Prođemo pored čovjeka koji sjedi sam i očigledno mu nije dobro. Ne primijetimo.
Vidimo nekoga kako se muči sa kesama na ulici, ali imamo važniji razgovor na telefonu. Ne primijetimo.
Sjedimo sa porodicom za stolom, ali svako na svom ekranu prati neki svoj svijet.
I možda je upravo tu problem.
Nije stvar u tome da su telefoni loši, niti da su društvene mreže uništile ljude. Zahvaljujući tehnologiji razgovaramo sa nekim ko je hiljadama kilometara daleko, brzo saznajemo šta se događa u svijetu i možemo pronaći gotovo svaku informaciju koja nam je potrebna.
Problem nastaje kada stalna dostupnost svega počne da nam oduzima sposobnost da budemo prisutni u onome što je upravo ispred nas.
Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu Computers in Human Behavior pokazalo je da notifikacije sa društvenih mreža mogu privremeno usporiti obradu informacija. U eksperimentu je taj efekat trajao oko sedam sekundi, a bio je izraženiji kod ljudi koji češće provjeravaju telefon i dobijaju više obavještenja.
Sedam sekundi ne zvuči mnogo.
Ali ako nas tokom dana desetine puta neko ili nešto prekine, problem više nije jedna poruka. Problem je što se navikavamo da nam pažnja stalno bude negdje drugdje.
I onda možda više nije čudno što pročitamo naslov, pa odmah drugi, pa treći, pogledamo video od dvadeset sekundi, pređemo na komentar, vratimo se na poruku i na kraju ne znamo šta smo zapravo pročitali.
Sve nam je dostupno, a malo toga zaista ostane u nama.
Još zanimljivije je što se ovo ne događa samo mladima. Svi smo u tome, samo u različitoj mjeri. Odrasli koji djeci govore da ostave telefon često istovremeno provjeravaju sopstveni. Roditelji traže od djece da razgovaraju za stolom, dok sami gledaju u ekran. Prigovaramo drugima da su stalno na telefonu, a onda shvatimo da smo uradili isto.
Zato ovo nije priča o „današnjoj omladini“.
Ovo je priča o nama.
Možda smo se toliko navikli da stalno nešto gledamo da smo zaboravili koliko je važno samo pogledati oko sebe.
Primijetiti da je komšiji potrebna pomoć. Čuti šta nam dijete govori, čak i kada smo to već čuli deset puta. Vidjeti da je prijatelj ćutljiviji nego inače. Pogledati nebo prije nego što pogledamo vremensku prognozu na telefonu. Sjesti sa nekim i razgovarati bez potrebe da nam ekran bude između nas.
Ne moramo zbog toga baciti telefone.
Ne moramo izbrisati društvene mreže.
Možda je dovoljno da ponekad isključimo obavještenja i uključimo sebe.
Jer život se ipak ne događa na ekranu.
Najvažnije stvari često nemaju notifikaciju.
Nema zvuka kada nekome treba naša pažnja. Nema crvenog kružića kada je neko usamljen. Nema obavještenja kada roditelj ostari, kada prijatelj ima problem ili kada dijete pokušava nešto da nam ispriča.
Za to još uvijek moramo sami da primijetimo.
A možda je upravo to jedna od stvari koju nikako ne bismo smjeli izgubiti.
ETOportal/N.G.
