Jadransko more se zagrijava, a promjene temperature, saliniteta i miješanja morske vode mogu uticati i na količinu kiseonika dostupnog morskim organizmima. Ipak, naučni podaci pokazuju da je priča složenija od jednostavne tvrdnje da sa svakim stepenom više kiseonika u cijelom Jadranu ima sve manje.
Kiseonik rastvoren u morskoj vodi jedan je od osnovnih uslova za život. Ribe, školjke, rakovi i brojni drugi organizmi zavise od njega, a njegova koncentracija zavisi od više međusobno povezanih procesa – temperature, razmjene sa atmosferom, miješanja vode, morskih struja, biološke proizvodnje i razgradnje organske materije.
Jedna stvar je nesporna: toplija voda može da zadrži manje rastvorenog kiseonika od hladne. Istovremeno, zagrijavanje može uticati na raslojavanje vodenog stuba. Kada su površinski i dublji slojevi slabije izmiješani, kiseonik iz površinskog sloja teže dolazi do dubine. U takvim uslovima, naročito ako se poveća potrošnja kiseonika razgradnjom organske materije, mogu nastati područja sa veoma niskim koncentracijama kiseonika.
To se već pokazalo u pojedinim djelovima Jadrana. Istraživanje sjeveroistočnog Jadrana, koje je obuhvatilo oko tri decenije podataka, zabilježilo je epizode hipoksije tokom ljeta 2015. i 2016. godine. Visoka temperatura mora i izražena stratifikacija tada su otežale miješanje površinske vode bogate kiseonikom sa dubljim slojevima. Važan dio potrošnje kiseonika bio je povezan sa disanjem planktona i organizama na morskom dnu.
Ali upravo ovaj primjer pokazuje zašto nije dobro govoriti o jednostavnom i stalnom padu kiseonika u čitavom Jadranu. Ista studija pronašla je tendenciju povećanja koncentracije kiseonika u pridnenim vodama sjeveroistočnog Jadrana tokom posmatranog višedecenijskog perioda, uprkos pojavi pojedinačnih hipoksičnih događaja.
Još složenija slika dolazi iz južnog Jadrana, gdje duboke vode imaju veliki značaj za cirkulaciju i „provjetravanje“ šireg mediteranskog sistema. Istraživanje objavljeno 2024. pokazalo je da raspodjelu kiseonika u dubokim slojevima snažno određuju vertikalno miješanje, kretanje vodenih masa i promjene cirkulacije, a ne samo temperatura.
Istovremeno, novija istraživanja ukazuju na veoma brzo zagrijavanje dubokog južnog Jadrana. U posljednjoj deceniji temperatura pri dnu povećala se za oko 0,8 stepeni Celzijusa, uz značajan rast saliniteta. Autori upozoravaju da takve promjene mogu uticati na vertikalno miješanje i transport kiseonika prema dubokim slojevima, ali i na čitav morski ekosistem.
Poseban problem mogu predstavljati i hranljive materije koje u more dospijevaju rijekama. One mogu podstaći prekomjeran rast planktona, nakon čega razgradnja organske materije troši kiseonik. Zbog toga klimatske promjene nijesu jedini faktor: zagrijavanje, promjene padavina i riječnih dotoka, cirkulacija mora i ljudski uticaj mogu djelovati zajedno.
Projekcije za naredne decenije zato upozoravaju da bi Jadran mogao istovremeno prolaziti kroz zagrijavanje, promjene saliniteta, zakiseljavanje i veći rizik od smanjenja kiseonika u pojedinim područjima.
Zato pitanje nije samo hoće li Jadran „ostati bez kiseonika“. Takav scenario bio bi pretjerano pojednostavljenje. Mnogo važnije pitanje je gdje, kada i koliko brzo mogu nastajati područja sa manjkom kiseonika i kako će se na promjene temperature i hemijskog sastava mora prilagoditi živi svijet.
Jadran je mali i zatvoreniji morski sistem u kojem promjene u jednom dijelu mogu biti povezane sa procesima u drugom. Njegova budućnost zato neće zavisiti od samo jednog parametra, već od toga kako će se zajedno mijenjati temperatura, salinitet, cirkulacija, dostupnost hranljivih materija i kiseonik.
More se ne mijenja samo na površini. Promjene koje danas mjerimo u njegovim dubljim slojevima mogu biti jednako važne za budućnost jadranskog ekosistema.
ETOportal
