Postoje mjesta koja se ne mogu sačuvati tako što ih samo proglasimo zaštićenim. Ulcinjska solana je jedno od njih. Njoj je potrebna zaštita, ali joj je još više potrebno dobro upravljanje, voda, rad i jasna ideja šta želimo da bude za deset ili dvadeset godina.
Prvi međunarodni susret predstavnika mediteranskih solana, Forum Solana, održan prošle sedmice u Ulcinju, otvorio je upravo to pitanje. Predstavnici solana iz Italije, Španije i Hrvatske došli su da prenesu iskustva zemalja koje su, svaka na svoj način, pokušale da spoje ono što se kod nas često razdvaja – proizvodnju soli, zaštitu prirode, kulturno nasljeđe i turizam.
I upravo je to možda najvažnija poruka ovog susreta.
Ulcinjska solana ne mora da bira između prirode i ekonomije. Naprotiv – njena budućnost može zavisiti upravo od toga da se te dvije stvari ponovo spoje.
Proizvodnja soli u Ulcinjskoj solani zaustavljena je 2013. godine. Od tada je prostor izgubio mnogo više od jedne privredne djelatnosti. Bez redovnog upravljanja vodnim režimom mijenja se čitav sistem bazena, smanjuje salinitet, zarastaju pojedini djelovi i nestaju uslovi koji su decenijama stvarali jedno od najvažnijih staništa za ptice i druge vrste.
Zato je pomalo paradoksalno govoriti o očuvanju Solane, a istovremeno je ostaviti bez onih procesa koji su je istorijski održavali.
Iskustva iz drugih mediteranskih solana pokazuju da postoji drugačiji put. U Italiji se istorijski objekti mogu pretvoriti u muzejske i edukativne prostore. U Hrvatskoj proizvodnja soli ostaje osnov djelatnosti, dok se iskustvo posjetilaca razvija kao njen dodatak. U Španiji se govori o ponovnom uspostavljanju kretanja vode, uključivanju lokalne zajednice i povezivanju proizvodnje, prirode i turizma.
Ali iz svega toga treba uzeti ono što odgovara Ulcinju, a ne kopirati tuđe modele.
Jer Ulcinjska solana ima nešto što se ne može napraviti novcem – ima svoju istoriju, svoje ljude, svoju prirodu i svoje mjesto u identitetu grada.
Zato je važna i poruka Zenepе Like da Solana ne treba da bude „izolovano ostrvo“, već dio mnogo veće mediteranske priče. Forum Solana je upravo zato važan: nije ostao samo na priči o zaštiti, već je otvorio pitanje kako prostorom upravljati, kako ga obnoviti i kako od njega napraviti održivu cjelinu.
A sada dolazi ono mnogo važnije – šta ćemo mi sa tim iskustvima?
U martu ove godine pojavila se i konkretna inicijativa za obnovu industrijske proizvodnje soli. Kompanije Montesalina i italijanska Europea Sali iskazale su interesovanje za ulaganje i dugoročnu koncesiju, uz najavu obnove infrastrukture i ponovnog pokretanja proizvodnje.
To ne znači da je posao završen. Naprotiv.
To znači da prvi put imamo više elemenata jedne moguće priče: zaštitu prirode, evropske obaveze, iskustvo drugih mediteranskih solana, interesovanje za obnovu proizvodnje, turizam, kulturno nasljeđe i lokalnu zajednicu.
Sve to može biti velika prilika za Ulcinj, ali samo ako se napravi ozbiljan plan i ako se odluke ne budu donosile parcijalno.
Ulcinjskoj solani ne treba još jedna lijepa priča koju ćemo zaboraviti čim se završi konferencija.
Treba joj voda, infrastruktura, upravljanje, proizvodnja koja poštuje prirodu, kontrolisan turizam i ljudi koji će od tog prostora živjeti i brinuti o njemu.
Ne treba nam ni masovni turizam koji bi uništio ono zbog čega Solana vrijedi. Ne treba nam ni muzejski prostor bez života. I ne treba nam zaštita koja će se svesti na tablu sa nazivom Park prirode.
Treba nam živa Solana.
Mjesto na kojem se proizvodi so, čuvaju ptice i druga staništa, uče djeca, dolaze turisti, obnavlja industrijsko nasljeđe i gdje lokalna zajednica ponovo osjeća da je to njen prostor.
Ako je Forum Solana nešto pokazao, onda je to da rješenja već postoje negdje oko nas.
Sada je pitanje imamo li dovoljno volje i znanja da ih prilagodimo Ulcinju.
Jer Ulcinjska solana nije samo pitanje zaštite prirode. Ona je pitanje odnosa prema sopstvenoj istoriji, ekonomiji, prostoru i budućnosti.
I zato je treba vratiti životu – ali tako da priroda zbog toga ne izgubi ništa.
ETOportal/Nataša Goleš
