Neki filmovi nijesu ostali samo priče na velikom platnu. Promijenili su način na koji razmišljamo o društvu, ljubavi, ratu, tehnologiji i ljudskoj prirodi.
Postoje filmovi koje pogledamo, uživamo u njima i nakon nekoliko dana gotovo zaboravimo. A postoje i oni drugi – filmovi poslije kojih nešto u nama više nije potpuno isto. Natjeraju nas da drugačije posmatramo ljude, društvo, tehnologiju, rat, ljubav ili čak sopstveni život.
Upravo zbog toga pojedini filmovi odavno nijesu samo dio filmske istorije. Postali su dio društvene istorije.
„2001: Odiseja u svemiru“ Stenlija Kjubrika, na primjer, još je krajem šezdesetih otvorio pitanja o odnosu čovjeka i tehnologije koja danas djeluju gotovo zastrašujuće savremeno. Ideja da mašina može postati toliko složena da čovjek izgubi kontrolu nad njom više ne pripada samo naučnoj fantastici.
„Matrix“ je nekoliko decenija kasnije otišao još dalje. Film je publici postavio jednostavno, ali veoma neugodno pitanje: šta ako stvarnost koju prihvatamo nije stvarnost? Iako je riječ o naučnoj fantastici, pitanja o virtuelnom svijetu, kontroli i granici između stvarnog i digitalnog danas su mnogo bliža svakodnevnom životu nego kada je film snimljen.
Ratni filmovi takođe su promijenili način na koji publika posmatra istoriju. „Schindlerova lista“ nije samo priča o jednom čovjeku i Drugom svjetskom ratu. Film je milionima gledalaca približio Holokaust kroz sudbine konkretnih ljudi, čineći istoriju ličnom i bolno stvarnom.
„Erin Brockovich“ pokazao je koliko pojedinac, čak i kada nema moć, novac ili politički uticaj, može da pokrene veliku promjenu. Film je istovremeno otvorio pitanja odgovornosti velikih kompanija i prava običnih ljudi da se bore za ono što smatraju ispravnim.
A onda su tu i filmovi koji su promijenili naš pogled na ljubav, porodicu i ljudske odnose. „Kum“, „Titanik“, „Forrest Gump“, „Život je lijep“ ili „Vječni sjaj besprekornog uma“ nijesu isti žanr niti govore o istim stvarima, ali svaki na svoj način ostavlja pitanje koje gledalac nosi sa sobom.
Možda je upravo to najveća snaga filma. On ne mora da nam promijeni mišljenje istog trenutka. Dovoljno je da u nama ostavi jedno pitanje.
Godinama kasnije možemo zaboraviti detalje radnje, ali pamtimo osjećaj koji je film izazvao. A kada umjetnost uspije da promijeni način na koji gledamo stvarni svijet, tada više nije samo film.
Postaje iskustvo.
ETOportal/Nataša Goleš
