„Ne plači, nijesi više dijete“, „stisni zube“, „muško si, moraš izdržati“ – rečenice koje mnogi dječaci slušaju odrastajući mogu ostaviti posljedice i mnogo godina kasnije. Pritisak da uvijek budu jaki, ne pokazuju emocije i probleme rješavaju sami može muškarce udaljiti od podrške koja im je potrebna i otežati prepoznavanje mentalnih poteškoća.
Dječak koji padne i povrijedi se često čuje da ne treba da plače. Mladić koji prolazi kroz raskid dobija savjet da se „sabere“, dok se od odraslog muškarca očekuje da bez prigovora podnosi poslovne probleme, porodične obaveze i životne krize.
Takve poruke nerijetko se prenose iz generacije u generaciju, uz uvjerenje da se na taj način razvijaju snaga i odgovornost. Međutim, postoji razlika između sposobnosti da se čovjek suoči sa teškoćama i uvjerenja da nikada ne smije pokazati da mu je teško.
Upravo tu počinje problem. Kada muškarac nauči da su tuga, strah, nesigurnost i potreba za podrškom znak slabosti, može početi da potiskuje sopstvena osjećanja umjesto da se sa njima suoči.
Kada ćutanje postane navika
Svjetska zdravstvena organizacija u izvještaju o mentalnom zdravlju muškaraca i društvenim predstavama o muškosti upozorava da tradicionalne norme mogu predstavljati prepreku traženju stručne pomoći.
Među najčešće prepoznatim preprekama izdvajaju se očekivanje da muškarac mora sve da riješi sam, teškoće u izražavanju emocija i potreba da uvijek zadrži kontrolu.
Problem je što se emocionalno potiskivanje ne završava time što osoba prestane da govori o onome što je muči. Neprijatna osjećanja ne nestaju samo zato što o njima ćutimo.
Kod nekih muškaraca psihička uznemirenost može se ispoljiti kroz razdražljivost, povlačenje iz društva, probleme sa spavanjem, pretjerano konzumiranje alkohola ili druge oblike rizičnog ponašanja. To ne znači da svaki takav simptom ukazuje na mentalni poremećaj, ali promjene koje traju i utiču na svakodnevni život ne treba ignorisati.
Zašto muškarci teže traže pomoć?
Istraživanja pokazuju da muškarci, u prosjeku, rjeđe od žena traže stručnu psihološku pomoć. Jedan od razloga može biti strah od osude okoline.
Neki se plaše da će ih prijatelji, porodica ili kolege doživjeti kao slabe, nesposobne ili nedovoljno uspješne ako priznaju da imaju problem. Drugi nijesu sigurni kako da opišu ono što osjećaju, jer nijesu navikli da o emocijama razgovaraju.
Američko psihološko udruženje u smjernicama za rad sa dječacima i muškarcima upozorava da kruta očekivanja o muškosti mogu otežati izražavanje ranjivosti i traženje podrške. Istovremeno, naglašava da osobine poput hrabrosti, odgovornosti, odlučnosti i liderstva mogu imati pozitivnu ulogu u životu muškaraca.
Dakle, nije problem u snazi, već u uvjerenju da snaga podrazumijeva odsustvo emocija.
Muškarci ne moraju uvijek biti dobro
Jedna od najvažnijih promjena jeste razumijevanje da muškarac može biti odgovoran, hrabar i pouzdan, a istovremeno priznati da je umoran, uplašen ili zabrinut.
Razgovor sa bliskom osobom, partnerkom, prijateljem ili stručnjakom može biti prvi korak ka rješavanju problema. Ako osjećaj tuge, bezvoljnosti, tjeskobe ili iscrpljenosti traje, važno je potražiti pomoć psihologa, psihoterapeuta ili ljekara.
Posebno je važno obratiti pažnju na dugotrajne promjene u ponašanju, povlačenje iz odnosa, gubitak interesovanja za aktivnosti koje su ranije pričinjavale zadovoljstvo i osjećaj bezizlaznosti.
Podrška ne mora uvijek početi velikim razgovorom. Nekada je dovoljno pitati prijatelja kako je i saslušati odgovor bez osuđivanja i brzog nuđenja rješenja.
Šta dječake učimo danas, nosiće sa sobom sjutra
Promjena počinje mnogo prije nego što dječak postane muškarac.
Ako dječacima od malih nogu govorimo da je plakanje sramota, da ne smiju pokazivati strah i da probleme moraju rješavati sami, šaljemo im poruku da su neke emocije neprihvatljive.
Umjesto toga, potrebno ih je učiti da prepoznaju osjećanja, razgovaraju o problemima i potraže pomoć kada im je potrebna. Isto važi i za odrasle muškarce, koji često tek kasnije shvate koliko ih je koštalo uvjerenje da uvijek moraju biti oslonac drugima, a nikada tražiti oslonac za sebe.
Biti jak ne znači nikada ne zaplakati. Ne znači ni ćutati kada boli. Ponekad je upravo priznanje da nam je teško najvažniji korak ka tome da ponovo budemo dobro.
ETOportal




