Kupac i prodavac ugovore cijenu stana od 130.000 eura, ali se u solemnizovanom ugovoru navede 100.000. Kupac 100.000 eura uplati preko računa, dok preostalih 30.000 eura daje prodavcu u gotovini.
Na prvi pogled, sve može izgledati završeno. Problem nastaje ako prodavac kasnije ne ispuni svoju obavezu – na primjer, ne preda stan kupcu ili dođe do raskida ugovora.
Za 100.000 eura kupac ima ugovor i bankarski trag. Za dodatnih 30.000 eura mora dokazivati da ih je zaista predao prodavcu i da su predstavljali dio kupoprodajne cijene.
Ako postoji potpisana priznanica, poruke, svjedoci ili drugi dokazi koji potvrđuju predaju novca, kupčeva pozicija je znatno bolja. Ako je novac predat bez ikakvog pisanog ili drugog pouzdanog dokaza, nastaje ozbiljan problem dokazivanja.
To ne znači da kupac automatski gubi novac koji je dao „na ruke“. Sud može cijeniti različite dokaze, ali kupac tada ulazi u spor u kojem mora dokazivati ono što bi bilo mnogo jednostavnije da je cijela stvarna cijena navedena u ugovoru.
Zato je kod kupovine nekretnine najbezbjednije da stvarna kupoprodajna cijena bude navedena u ugovoru i da za svaku uplatu postoji jasan i provjerljiv trag.
Jer kada dođe do problema, nije dovoljno reći koliko ste platili – važno je moći to i dokazati.
ETOportal
