Knjige, koje su vijekovima čuvane kao zapisi ljudskog znanja, našle su se u potpuno novoj ulozi – kao sirovina za razvoj vještačke inteligencije. U središtu jedne od najneobičnijih priča o AI industriji nalazi se američka kompanija Anthropic, poznata po razvoju sistema Claude, koja je kroz projekat nazvan „Panama“ nabavljala velike količine štampanih knjiga, skenirala njihov sadržaj, a zatim fizičke primjerke uništavala.
Piše/Nataša Goleš
Anthropic je američka kompanija za razvoj vještačke inteligencije, osnovana 2021. godine, a njen najpoznatiji proizvod je Claude, porodica velikih jezičkih modela koji mogu razgovarati sa korisnicima, analizirati tekst, pisati i obrađivati velike količine informacija. Kompanija se posebno predstavlja kao istraživačka organizacija usmjerena na razvoj bezbjednijih i pouzdanijih AI sistema, ali se posljednjih godina našla i pod snažnom pravnom i javnom lupom zbog načina na koji je pribavljala materijal korišćen za razvoj svojih modela.
Priča o knjigama postala je poznata nakon što su iz sudskog postupka protiv Anthropica izašli dokumenti koji su otkrili detalje „Project Panama“. Prema tim dokumentima, kompanija je osmislila sistem u kojem se fizičke knjige prvo kupuju, zatim pripremaju za brzo skeniranje, a nakon digitalizacije više ne čuvaju. Washington Post je, na osnovu hiljada stranica sudskih dokumenata, objavio da je Anthropic za ovaj poduhvat potrošio desetine miliona dolara i nabavio milione knjiga.
Proces je bio prilično brutalan u odnosu prema fizičkoj knjizi. Umjesto da se svaka stranica pojedinačno fotografiše ili skenira dok knjiga ostaje čitava, knjigama su odstranjivani povezi, čime se dobijala gomila pojedinačnih listova koju je moguće mnogo brže provući kroz industrijski skener. Nakon što bi stranice bile pretvorene u digitalni oblik, fizička knjiga više nije bila potrebna za samu obradu podataka i završavala je kao otpad. Ovakav postupak naziva se destruktivno skeniranje.
Zašto bi jedna kompanija uopšte kupovala fizičke knjige da bi ih potom uništila? Odgovor je u podacima. Veliki jezički modeli uče na ogromnim količinama teksta, a kvalitet i raznovrsnost tog materijala veoma su važni za njihov razvoj. Knjige sadrže veliki broj dugih, strukturisanih i tematski raznovrsnih tekstova koji se ne nalaze uvijek na internetu, naročito kada je riječ o starijim, rijetkim ili specijalizovanim izdanjima. Fizička knjiga tako za AI kompaniju prestaje da bude prvenstveno predmet koji neko čita i postaje izvor podataka koji se može digitalizovati i uključiti u proces razvoja modela.
Upravo tu nastaje neobičan paradoks. Da bi se sadržaj knjige sačuvao u digitalnom obliku i iskoristio za razvoj tehnologije, fizički predmet koji nosi taj sadržaj može biti uništen. Za kompaniju je vrijednost u informacijama koje se nalaze na stranicama, a ne u papiru, povezu ili koricama. Međutim, za biblioteku, kolekcionara, istoričara ili običnog čitaoca knjiga nije samo zbir riječi. Ona je i fizički dokument svog vremena, predmet koji može biti sačuvan, ponovo pregledan i prenesen budućim generacijama.
Dodatnu pažnju privukla je činjenica da se slične neobične porudžbine posljednjih mjeseci pojavljuju kod prodavaca polovnih i starih knjiga. Trgovci iz različitih zemalja prijavljivali su velike narudžbine knjiga koje su često bile neobične po obimu i izboru naslova. Zbog toga se otvorilo pitanje da li se iza dijela takve potražnje nalaze upravo kompanije ili posrednici koji knjige nabavljaju kao materijal za AI skeniranje.
Ali priča o Anthropicu ima i mnogo ozbiljniju pravnu dimenziju. Kompanija se našla u sudskom sporu sa autorima koji su tvrdili da su njihova djela korišćena za treniranje AI sistema bez odgovarajuće dozvole. U tom postupku sud je napravio važnu razliku između knjiga koje je Anthropic legalno kupio i materijala koji je pribavljen piratskim putem. Korišćenje zakonito kupljenih knjiga za treniranje modela ocijenjeno je kao fair use, dok je korišćenje piratskih kopija otvorilo pitanje kršenja autorskih prava.
Spor je na kraju dobio istorijski epilog. Američki sud je u julu 2026. odobrio nagodbu vrijednu 1,5 milijardi dolara između Anthropica i grupe autora. Riječ je o najvećoj poznatoj naknadi u američkom sporu ove vrste, a obuhvaćeno je više od 482.000 djela za koja su autori ili drugi nosioci prava podnijeli zahtjeve.
Ipak, sudska odluka nije stavila tačku na širu dilemu koju je otvorio „Project Panama“. Pitanje više nije samo da li AI kompanija smije da koristi određeni sadržaj za treniranje modela, već i šta se događa sa fizičkim kulturnim nasljeđem kada se njegova vrijednost svede na podatke. Ako se rijetka ili teško dostupna knjiga kupi samo zato da bi bila skenirana, a zatim uništena, njen sadržaj možda nastavlja da postoji u digitalnom sistemu, ali fizički primjerak koji je mogao biti sačuvan više ne postoji.
Tako je razvoj vještačke inteligencije otvorio pomalo paradoksalnu sliku: mašine uče iz knjiga, dok knjige zbog toga mogu nestajati kao fizički predmeti. Za AI kompaniju stranice predstavljaju podatke. Za čovječanstvo knjiga predstavlja mnogo više od podataka – ona je zapis, predmet, istorija i dio kulturnog pamćenja.
Upravo zato priča o Anthropicu nije samo priča o jednoj kompaniji i jednom projektu. Ona pokazuje koliko se brzo mijenja odnos između tehnologije, znanja i autorskog prava i otvara pitanje koje će vjerovatno postajati sve važnije kako AI sistemi budu tražili sve veće količine podataka: da li je dovoljno sačuvati sadržaj knjige ako smo istovremeno uništili samu knjigu?
ETOportal
