Još jedan težak poraz vaterpolista Budućnosti, još jedno veče u kojem se razlika između ambicije i realnosti ogolila do kraja. Primorac je u Kotoru bez ikakvih dilema savladao Podgoričane 26:16 i pokazao sve ono što Budućnosti trenutno nedostaje, jasnu ideju, iskustvo i razumijevanje igre na ozbiljnom nivou.
Otpor gostiju trajao je tek do finiša prve četvrtine. Nakon toga, Kotorani su ubacili u višu brzinu, napravili seriju 5:0 i vrlo brzo pretvorili utakmicu u jednosmjernu ulicu. Već nakon prve dionice (10:4) bilo je jasno da Budućnost nema mehanizme da se vrati u meč.
Do poluvremena razlika je narasla na dvocifrenih 18:8, a sve ostalo bilo je samo formalnost. Kratki trzaj u trećoj četvrtini, kada su Podgoričani iskoristili opuštanje domaćina, više je ličio na pokušaj da se poraz učini pristojnijim nego na ozbiljan povratak. Završnica je donijela rutinsko privođenje meča kraju i konačnih 26:16.
Najlakše bi bilo udariti po igračima, ali to bi bilo i najnepoštenije. Budućnost na terenu predvode većinom mladi momci, bez velikog iskustva, koji igraju koliko znaju i koliko su naučeni. Problem, međutim, ne leži u bazenu, već na klupi.
Stručni štab već duže vrijeme svaki neuspjeh objašnjava „procesom“ i činjenicom da je Budućnost mlad klub. Ali mlad klub nije isto što i neznanje. Proces nije čarobna riječ koja briše lošu pripremu, taktičku konfuziju i nedostatak jasnog koncepta.
Treba znati šta znači Premijer liga, šta su evropski kupovi, a šta Evropsko i Svjetsko prvenstvo. To nijesu stepenice koje se preskaču, već lekcije koje se moraju savladati prije nego što se uopšte govori o ravnopravnoj borbi. Bez tog znanja, „proces“ postaje samo zgodno opravdanje za rezultate koji izostaju.
Primorac je pokazao gdje je ozbiljan vaterpolo, a Budućnost još jednom potvrdila da bez ozbiljne samokritike i odgovornosti u stručnom štabu nema ni pomaka. Jer vrijeme prolazi, porazi se ponavljaju, a priča ostaje ista.
Stručni štab koji nema ni znanje ni lično takmičarsko iskustvo na ozbiljnom nivou vaterpola ne može voditi igrače kroz ono što nikada sam nije prošao. Ne možeš prenijeti osjećaj igre, donošenje odluka pod pritiskom, ni taktičke nijanse ako ih nisi doživio u bazenu, na utakmicama koje nešto znače. To se ne uči iz knjiga – naročito ne iz priručnika pisanih za dvoranske sportove koji sa vaterpolom dijele samo riječ „sport“. Vaterpolo ima sopstvenu logiku, ritam i zakonitosti koje se stiču iskustvom, ne teorijom.
Proces koji godinama ne daje nikakav mjerljiv rezultat nije razvoj, već čisto odlaganje odgovornosti. Kada se porazi gomilaju, „mlad klub“ prestaje da bude objašnjenje i postaje alibi. U takvom sistemu najviše stradaju igrači – jer se od njih traži strpljenje i vjera u ljude koji sami nikada nijesu položili ispit znanja.
ETOportal/Sportska redakcija
