Na današnji dan, 25. maja 1980. godine, dok je cijela Jugoslavija slavila Dan mladosti, u tadašnjem Titogradu otvoren je jedan od najimpozantnijih sportskih kompleksa u bivšoj državi – Sportski centar „Morača“. Vizija, snaga, funkcionalnost i hrabrost jednog vremena pretočeni su u sportski grad u malom, koji je mogao da parira i evropskim standardima tog doba. Četrdeset i pet godina kasnije, 2025, ostalo je – pa, hajde da budemo iskreni – mnogo priče, malo sporta.
SC „Morača“ 1980: Kad smo znali šta pravimo
U startu, multifunkcionalna dvorana sa 4.500 sjedišta, spremna za rukomet, košarku, odbojku, boks, koncert ili balet. Uz nju – zatvoreni bazeni olimpijskog kapaciteta sa 1.600 sjedišta, bazeni za neplivače, bazeni za djecu, i kao šlag na vodenu tortu – otvoreni olimpijski bazen sa 1.000 sjedišta, dječiji i bazen za neplivače. A to nije sve, naravno – dobijate i modernu kuglanu sa 12 staza (koju su, kažu, kuglaši Evrope zavidno gledali), četiri teniska terena sa svim pratećim sadržajem, kao i mala dvorana za treninge i manje manifestacije. Sve to uklopljeno u jednu urbanističku cjelinu. Nije reklama, to je bio realan opis.
SC „Morača“ danas: Redizajnirano, reducirano, renovirano… pa ukinuto
Danas, 2025. godine, evo šta je ostalo od te arhitektonske i funkcionalne grandioznosti: velika i mala dvorana i novija multifunkcionalna dvorana na mjestu nekadašnjih zatvorenih bazena. Kuglane nema. Teniskih terena nema. Bazenski kompleks više ne postoji.
Istina, 2009. godine su sagrađena dva nova otvorena bazena – jedan olimpijski i jedan mali za vaterpolo. A 2018. mali vaterpolo bazen je zatvoren i natkriven, pa sad imamo i zatvoreni bazen sa 600 sjedišta. Svaka čast – ali to je sve.
Dakle, danas imamo manje sportskih sadržaja, manje prostora za treninge, manje mjesta za publiku, i manje razloga da se ponosimo.
Pitanje za građane: Jesmo li zaboravili šta znači javno dobro?
U vremenu kad je Jugoslavija izvozila sportiste i osvajala olimpijske medalje, Podgorica (tj. Titograd) je imala kompleks kakvim su se mogli pohvaliti samo najveći gradovi Evrope. Danas, kad se toliko priča o razvoju sporta, mi – rušimo, zaboravljamo i „modernizujemo“ tako što gubimo sadržaje.
Da li je nestala kuglana jer više niko ne zna pravila kuglanja? Ili je možda neko pomislio da otvoreni teniski tereni nisu više „in“? Možda su bazeni postali previše „socijalistički“, pa se ne uklapaju u viziju Podgorice 21. vijeka?
Ono što se gradi danas, često je svedeno na minimum – funkcionalnost je žrtvovana za formu, a sportisti su prepušteni privatnim balonima i terminima. U poređenju sa 1980, izgleda da smo izgubili ne samo objekte, već i ideju da sport treba da bude javno dostupan svima, posebno djeci i sistemski razvijen.
Iz svega navedenoga se da zaključiti da je Titograd iz 1980. godine imao je više sporta, više kapaciteta, više vizije i hrabrosti nego Podgorica 2025. godine Ostaje da se pitamo – da li je napredak samo nova fasada, dok nam sportski sadržaji cure kao voda iz napuštenog bazena?
ETOportal/ redakcija