U Crnoj Gori medvjed više nije mitsko biće koje živi „tamo daleko“, iza sedam brda, sedam gora i potoka, niti samo simbol snage iz narodnih pjesama. Ne, danas je medvjed Đuro – metaforički i bukvalno – komšija, prolaznik, pa i povremeni gost u dvorištu. Uvijek gladan, često zbunjen, a sve češće i neželjen.
Iako su stručnjaci već godinama upozoravali da će se divlje životinje, posebno medvjedi, vraćati niže – tamo gdje ima hrane, sada nas čudi njihovo prisustvo u blizini kuća. Pa zar nije logično? Njegov dom smo svojom nebrigom razorili, potoke zabetonirali, a šume zamijenili vikendicama i planinskim „resortima“.
A sada bi, kažu neki, trebalo da ih i ubijamo?
Jer, lakše je povući obarač nego priznati da smo mi prvi ušli u njihova staništa.
Ministare, sad je red na vas!
- Zato su pitanja za Ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića više nego legitimna. Gospodine ministre:
- Koliko ste sredstava u Budžetu planirali za upravljanje populacijom medvjeda ove godine?
- Da li Ministarstvo ima stručna i kompetentna lica koja se bave ovim pitanjem?
- Da li ste uspostavili saradnju sa državama EU koje se ovom problematikom bave ozbiljno, naučno i dugoročno?
Posebno sa Slovenijom, Italijom, Hrvatskom, Rumunijom i Slovačkom, koje koriste ekspertska znanja i EU fondove za upravljanje divljim vrstama.
Jer, ako smo zakonom zaštitili medvjeda i njegova staništa – onda imamo i zakonsku, ali i moralnu obavezu da ih čuvamo i upravljamo njima. Inače, kao što narod kaže – „Kad se dijete rodi, mora se i ljuljati“. A vi, gospodine Jokoviću, kažete da ste rođeni na selu, da vam priroda nije strana, da ste dijete planine.
E pa, sad ste na domaćem terenu, da ne kažemo tatamiju. Sad je vaš red da pokažete šta znate.
Medvjed nije problem – sistem jeste!
Napadi na medvjede, dozvole za odstrel i pozivi na „kontrolu populacije“ dolaze iz neznanja, panike, ali i političke neodgovornosti. Umjesto da stvaramo sistem koegzistencije, mi stvaramo histeriju. Umjesto edukacije – mi nudimo metak.
A medvjed Đuro?
On samo traži ono što mu je nekad pripadalo. Gdje je nekad bio gaj, sad je parking. Gdje je nekad šuštalo lišće, sad šušti plastična ambalaža. A ljudi? Ljute se, viču, traže rješenja u lovačkim puškama.
Ne damo Đura, ministre!
Ne damo ni jednog medvjeda!
Ako se više ne znamo prema prirodi odnositi sa poštovanjem – onda će i ona prema nama pokazati zube, jer to uvijek tako i biva.
I tada neće više biti pitanje „šta će medvjed kod kuće“, već – šta mi radimo u njegovom domu.
ETOportal/ mr Vojislav Marković