Tatami. Za neke – obična strunjača. Za crnogorske sportiste – svetinja. Mjesto gdje se uči da se pad ne boji, da poraz nije kraj i da se snaga ne mjeri samo mišićima, već i voljom. Karate i džudo, dva sporta koja su u Crnoj Gori oblikovala generacije heroja, na tatamiju su našli svoje duhovno i sportsko utočište.
Korijeni koji se pamte
Tatami je u Crnoj Gori prvi put prodisao kroz džudo i karate zahvaljujući vizionarima koji su sanjali prije nego što je iko vjerovao.
-
Svetozar Mihailović, nosilac crnog pojasa 3. dan, 1962. godine na Cetinju pokreće prvu školu za instruktore džudoa i time piše istoriju.
-
Svetozar Dragović, prvi trener karatea u Karate klubu „Student“ u Titogradu, već 1967. kreće u misiju stvaranja budućih šampiona.
Njihovi počeci bili su skromni – treninzi u fiskulturnim salama, garažama, pod slabim svjetlom, ali sa jakim uvjerenjem. Tatami su nosili pod miškom, ali u srcu su nosili ideju – da od djece naprave borce, ljude karaktera.
Heroji sa tatamija
Na tom svetom podu odrasle su legende:
-
Dragomir Bečanović, Božidar Vuksanović, Božidar Markuš, Dragan Bato Ognjenović, Samir Usanagić, Dragan Kopitović, Katarina Rolović, Veselin Mićović – osvajači medalja sa evropskih i svjetskih prvenstava.
Njihovi uspjesi nisu samo rezultat fizičke spremnosti – to su bile borbe karaktera. Njihove podignute ruke, suze u očima dok svira himna – to je tatami u svom najuzvišenijem obliku.
Nova snaga – ista filozofija
Danas, novu generaciju predvode imena poput:
-
Petar Marinović, Milica Gardašević, Danilo Pavićević, Nikolina Babić – mladi, tihi borci koji prve pobjede bilježe u salama bez publike, ali sa vatrom u očima.
Iza njih stoje treneri, roditelji i klubovi – nevidljivi stubovi sporta. Ljudi koji ne traže slavu, već stvaraju snove.
Tatami nije pod. Tatami je filozofija.
Na tatamiju ne učiš samo kako da pobijediš – već i kako da izgubiš dostojanstveno, kako da ustaneš jači, kako da poštuješ protivnika, kako da vjeruješ u sebe.
Kako je rekao sensei Nisijama:
“Borilačke vještine služe čovjeku da na najbolji način upotrijebi svoj duh i svoje tijelo.”
Zato, kume moj, kad vidiš dijete u bijelom kimonu…
…ne znaš mu možda ime sada. Ali znaćeš ga kad ga vidiš na postolju sa zastavom Crne Gore. A ispod njega – tatami.
Jer tatami nije početak, ni kraj – on je put. Put časti, discipline, i karaktera.
ETOportal/mr Vojislav Marković