Crnogorski proizvođači mlijeka i mliječnih proizvoda suočeni su sa ozbiljnim izazovima na domaćem tržištu. Dok rastu uvozni proizvodi, domaće mljekare i farmere prati pad otkupa, višak zaliha i nesigurnost u plasman domaćih proizvoda. Ovo pitanje postaje još značajnije ako Crna Gora uskoro postane punopravna članica Evropske unije, jer slobodan protok roba potencijalno može dodatno otvoriti vrata još većem uvozu mlijeka, sira i drugih mliječnih proizvoda.
Statistike pokazuju da uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u Crnu Goru iznosi desetinama miliona eura godišnje, a domaći proizvođači se sve teže takmiče sa stranim robama koje se nalaze na policama trgovina po nižim cijenama.
Primjera radi, jedna velika distributerska kompanija koja uvozi mlijeko i mliječne proizvode ostvarila je veću ukupnu zaradu nego kombinovane prihode tri najveće domaće mljekare. Ovo ukazuje na neravnotežu u tržišnoj snazi i trend sve veće dominacije uvoza nad domaćom proizvodnjom.
Jedan od problema je i damping uvoza – situacija u kojoj se proizvodi uvoze po cijenama nižim od troškova njihove proizvodnje. Domaći farmeri i prerađivači ukazuju da je proizvodnja sira i mlijeka u EU i regionu često subvencionisana u velikoj mjeri, što omogućava da se proizvodi plasiraju po znatno nižim cijenama u odnosu na troškove stvarane proizvodnje.
Često se u javnosti postavlja pitanje: “Da li je sir iz uvoza kvalitetniji?” Odgovor nije jednostavan, EU proizvodi imaju stroge standarde higijene i laboratorijske kontrole, ali to ne znači da je svaki uvozni proizvod automatski kvalitetniji od domaćeg.
Međutim, jedno istraživanje je pokazalo da sirovo kravlje mlijeko u Crnoj Gori u prosjeku sadrži višestruko više bakterija nego što to propisuju EU standardi za sirovo mlijeko, što ukazuje na izazove u kvalitetu sirovine koju prerađivači dobijaju. To znači da mnogi domaći proizvođači moraju uložiti dodatne napore u modernizaciju i poboljšanje kontrole kvaliteta ako žele da budu konkurentni u EU sistemu.
Koji su pravi razlozi gubitka tržišta?
Uz uvozne cijene koje su često znatno niže, domaći proizvođači imaju i druge strukturalne probleme:
-
Višak zaliha u mljekarama – domaće mljekare zbog neučinkovitog plasmana često ne mogu da otkupe sve količine mlijeka od farmera.
-
Neusklađenost sa potražnjom i plasmanom – domaći proizvodi često završavaju u zalihama jer nema dovoljno strategija za plasman.
-
Slaba promocija i potrošačka svijest – potrošači su navikli na uvozne brendove, dok domaći proizvodi često nemaju snažnu marketinšku podršku.
-
Nedostatak dugoročne državne strategije – privremene mjere pomažu samo kratko, ali ne rješavaju fundamentalne probleme stabilnosti tržišta.
Šta se može uraditi da se zaštiti domaće tržište?
Ako Crna Gora postane članica EU, neće postojati carine ni dodatne granice za uvoz robe, što znači da će domaći proizvođači biti direktno izloženi konkurenciji iz svih zemalja EU. Ipak, postoje mjere koje bi mogle olakšati održivost domaće proizvodnje:
-
Povećanje kvaliteta i standarda proizvodnje – usklađivanje sa EU standardima ne samo formalno, već i kroz investicije u kvalitet sirovog mlijeka i higijenske standarde prerade.
-
Certifikati kvaliteta i zaštitne oznake – kreiranje geografski zaštićenih proizvoda (PDO/PGI) može pomoći domaćim sirevima da zauzmu jedinstveno mjesto na tržištu i dobiju veću cijenu.
-
Podrška plasmanu i marketingu domaćih proizvoda – promocija kroz turističke kanale, lokalne marke i povezivanje sa ugostiteljstvom.
-
Aktivnija državna politika zaštite – uz dobro dokumentovane statistike o uvozu i uticaju na domaće proizvodnje, moguće je zahtijevati privremene ograničene mjere zaštite i analizirati mogućnosti pravne zaštite unutar CEFTA ili, kasnije, EU pravila.
Crnogorsko tržište mlijeka i sira se suočava sa ozbiljnim izazovima, od niske konkurentnosti cijena, preko dominacije uvoznog proizvoda do nedostatka dugoročne strategije kada je riječ o zaštiti domaćih proizvođača. Ulazak u EU mogao bi dodatno pojačati pritisak, ali jednako tako otvara i prilike kroz standardizaciju kvaliteta, promociju geografski zaštićenih proizvoda i pristup novim tržištima. Nacionalna strategija, partnerski odnosi državnih institucija i poljoprivrednih udruženja, te modernizacija proizvodnje mogli bi biti ključni za opstanak i razvoj domaćeg mliječnog sektora u budućnosti.
ETOportal/Nataša Goleš
