Stotinu godina postojanja Fudbalskog kluba Budućnost trebalo je da bude praznik tradicije, poštovanja i emocije. Umjesto toga, ostao je gorak ukus, zbog toga što je jedan od najvažnijih ljudi u istoriji kluba ostavljen po strani.
Branislav Brano Milačić, bivši trener i sportski direktor, čovjek koji je duže od tri decenije gradio Budućnost, napuštio je sinoć svečanu akademiju povodom jubileja kluba, povrijeđen, ponižen, nevidljiv među redovima „važnih“.
Kako je prenijela njegova kćerka, glumica Julija Milačić Petrović-Njegoš, Milačić je po dolasku sjeo u drugi red, nenametljivo, kao i uvijek. Prilazi mu hostesa i uz konsultacije sa listom zvanica, upućuje ga „od petog reda naviše“. Nije pravio scenu. Samo se ustao i otišao kući.
Sramotno je da takav čovjek ne sjedi u prvom redu, ne iz taštine, već iz poštovanja koje zaslužuje. Riječ je o treneru koji je Budućnost vodio u najdužem kontinuitetu u novijoj istoriji kluba, koji je bio uz klub kad mnogi nijesu ni znali gdje je Gradski stadion.
Još veći poraz je što se sve to dogodilo pred očima odgovornih. A među njima i zamjenica gradonačelnika Podgorice, koja je, simbolično bila obučena u dresu Budućnosti. U pismu koje je poslala dan kasnije, poručila je jasno da je neprimjereno da čovjek koji je stvarao klub nije bio u prvom redu. I bila je u pravu. Jer kad već nosite dres kluba, onda morate znati ko je ko u njegovoj istoriji. Ne iz protokola, već iz znanja i iskustva. A kad to znate, onda ne čekate da neko sa liste kaže ko gdje sjedi, već ustanete, odete do Branislava Milačića i ustupite mu svoje mjesto. I to je to.
Možda glavni grad nije bio formalni organizator, ali kad ste već tu, kad ste odgovorni za sport, kad sjedite ispred tvorca jednog sportskog simbola, tada ćutanje nije neutralnost, već saučesništvo.
Ova proslava mogla je biti lekcija o zahvalnosti. Nažalost, postala je podsjetnik na zaborav.
A pitanje ostaje: Ako Brano Milačić nije bio u prvom redu, ko jeste? I po čijim mjerilima?
ETOportal/ Sporska redakcija
