Komora arhitekata i planera Crne Gore osporila je predlog odluke kojom bi se povećao zeleni fond Glavnog grada, između ostalog i pravilom da se za svakih započetih 20 kvadrata bruto površine objekta obezbijedi i posadi najmanje jedno formirano stablo. Formalno obrazloženje je jasno, dio predloženih obaveza i procedura, kako tvrde iz Komore, nije usklađen sa Zakonom o izgradnji objekata i Zakonom o uređenju prostora. I tu bi, izgleda, trebalo da se završi svaka rasprava. Ali upravo tu počinje ono što je mnogo važnije od jednog člana zakona, pitanje za koga gradimo gradove? Ako je cilj odluke povećanje zelenila, ublažavanje efekta urbanog toplotnog ostrva i stvaranje zdravijeg prostora za građane, onda bi logičan odgovor struke trebalo da bude: „Ovo je dobar cilj, hajde da ga pravno i stručno uredimo kako treba.“ Umjesto toga, građanin dobija poznatu balkansku lekciju iz administrativne filozofije, ne može, jer nije po propisu. A zašto ne bi moglo, ako je ideja dobra da se predloži kako da bude po propisu? Zar je posao struke samo da kaže šta ne može ili i da pronađe način da ono što je korisno za zajednicu bude moguće? Zakon nije sveto pismo koje zabranjuje svaku novu ideju. On je okvir koji bi trebalo da štiti javni interes. Ako je postojeći okvir nedovoljan za nešto što gradu donosi više hlada, manje betona, bolji vazduh i kvalitetniji život, onda je valjda legitimno pitanje i da li treba mijenjati praksu, propis ili proceduru, a ne samo odbaciti inicijativu. Jer stablo, za razliku od kvadrata, ne traži investitora da bi bilo korisno građaninu.
I tu dolazimo do neugodnog pitanja koje se u građevinsko-urbanističkoj priči rijetko postavlja dovoljno glasno, gdje je granica između interesa struke i interesa grada? Kako se dogodilo da su urbanistički planovi, ogromni objekti, turistički kompleksi i betonizacija prostora godinama prolazili kroz različite procedure, dok se sada oko jednog stabla na 20 kvadrata otvara gotovo ustavna kriza? Zato se opravdano postavlja pitanje gdje je bio jednako glasan glas struke kada su kroz planska rješenja prolazili veliki turistički i stambeni kompleksi, betonizacija obale i projekti koji su dugoročno mijenjali prostor Budve, Dobrh Voda, Baošića i drugih djelova Crne Gore, kao da prostora, mora, pejzaža i budućih generacija ima beskonačno? Koliko smo puta čuli snažan glas struke kada je trebalo reći da je neki planski dokument loš za zajednicu, da je prostor preopterećen, da infrastruktura neće izdržati, da se grad guši ili da će građani za nekoliko godina plaćati cijenu današnje urbanističke „razvojne“ politike? Ako su pravila toliko važna, zašto se njihova strogoća tako često najglasnije čuje tek kada se pojavi inicijativa čiji je krajnji korisnik, građanin? Naravno da svaki propis treba poštovati. Naravno da pejzažnu arhitekturu treba da rade stručni i licencirani ljudi. Naravno da odluke ne smiju proizvoditi pravni haos. Ali stručnost ne bi smjela biti zaklon iza kojeg se javni interes ostavlja na čekanju
Medeljin je zato mnogo više od zanimljivog primjera iz daleke Kolumbije, on je pitanje koje možemo postaviti sami sebi. Grad je kroz projekat „Zeleni koridori“ pokazao da urbanističko planiranje ne mora biti igra u kojoj priroda uvijek gubi od betona. Povezivanjem ulica, parkova, riječnih obala i drugih javnih površina, zelenilo je postalo dio gradske infrastrukture, a ne ukras koji se dodaje kada ostane malo prostora između zgrada. To je upravo ono što bi trebalo da bude smisao urbanizma, da čovjek ne bude posljednja stavka u projektu. Jer grad ne čine urbane i kvartovske ljepote same po sebi, već ljudi koji u njemu žive. A ako je tako, onda planeri naših života nijesu samo oni koji crtaju objekte i određuju koliko kvadrata može stati na parcelu. Oni imaju mnogo veću odgovornost, da odluče kakav će život u tim kvadratima biti. Možda bi zato bilo dobro da se u raspravi o zelenilu manje govori jezikom „nije u skladu sa zakonom“, a više jezikom „kako da ovo uskladimo sa zakonom i uradimo bolje“. Jer ako je neka inicijativa dobra za građane, a ima pravne ili stručne nedostatke, najlakše je odbiti je, a odgovorno i profesionalno sagledavajući javni interes, popraviti je. U suprotnom ćemo nastaviti da gradimo gradove za kvadrate, parkinge i investicione bilanse, dok će građani tražiti hlad ispod jedinog preostalog stabla. I možda upravo tu leži suština problema jer ako struka ne prepoznaje interes ljudi za koje grad postoji, onda se postavlja pitanje kome zapravo služi. Grad nije Excel tabela, parcela nije samo potencijal za izgradnju, a javni interes nije stavka koja se dodaje na kraju projekta. A planera naših života, izgleda, imamo samo jednog, gradsku i državnu politiku koja će odlučiti da li ćemo živjeti u gradu ili u zbiru kvadrata.
ETOportal / V.M.
