U eri digitalne transformacije i hiperbrze razmjene informacija, savremene obavještajne službe više ne barataju isključivo fizičkim nadzorom, dešifrovanjem kodova ili klasičnim metodama infiltracije. Današnje borbe se sve češće vode – u umu. Doslovno. Dobrodošli u novu realnost u kojoj neuronauka postaje ključno oružje, a kognitivno ratovanje – nova arena globalne moći.
Kognitivno ratovanje podrazumijeva upotrebu psiholoških i neuroloških metoda kako bi se uticalo na ljudsku percepciju, donošenje odluka i ponašanje. Cilj je jasan: preoblikovati protivnikovu stvarnost bez upotrebe tradicionalne sile. Pojam se sve češće koristi u bezbjedonosnim krugovima NATO-a i vojno-obavještajnim doktrinama vodećih svjetskih sila.
Za razliku od klasične propagande, kognitivno ratovanje cilja dublje – direktno u neuralne procese. Ovdje se ne radi samo o uvjeravanju, već o manipulaciji pažnjom, pamćenjem i emocionalnim odgovorima pojedinca ili grupe.
Neuronauka – disciplina koja proučava strukturu i funkcije nervnog sistema – donijela je revoluciju u razumijevanju načina na koji ljudi procesuiraju informacije. Danas se ovo znanje koristi za razvijanje sofisticiranih modela uticaja, bilo da je riječ o društvenim mrežama, mikrotargetiranju u kampanjama, ili o stvaranju sadržaja koji zaobilazi racionalnu obradu i direktno gađa limbički sistem – centar za emocije i motivaciju.
Zemlje poput SAD-a, Rusije i Kine ulažu milijarde dolara u istraživanja iz oblasti tzv. „neurostrategije“. Kroz kombinaciju bihevioralne psihologije, fMRI tehnologije i vještačku inteligenciju, stvaraju se alati za detekciju ranjivosti i precizno plasiranje poruka koje mogu mijenjati stavove i ponašanje masa – bez da one to svjesno primijete.
Tradicionalne kontraobavještajne mjere sve češće ne mogu parirati sofisticiranom manipulisanju kognitivnim okruženjem. Obavještajne agencije su zbog toga počele regrutovati ne samo hakere i analitičare, već i kognitivne neuroznanstvenike, psiholingviste, pa čak i filozofe svjesnosti. Cilj: razumjeti kako protivnik misli, osjeća, i – šta ga pokreće.
U ovoj novoj paradigmi, rat se ne vodi protiv tijela – već protiv uma.
Granica između legalne upotrebe psiholoških alata i ozbiljnog kršenja ljudskih prava nikad nije bila tanja. Manipulacija emocijama i vjerovanjima može razoriti društveno tkivo, dovesti do radikalizacije, mentalnog poremećaja ili društvene polarizacije. Kada tehnologije kao što su deepfake, brain-computer interfejsi i algoritamska predviđanja ponašanja postanu dostupne široj upotrebi – pitanje nije hoće li se zloupotrijebiti, već kada i kako.
Kognitivno ratovanje i primjena neuronauke ne predstavljaju tek još jedan trend u radu obavještajnih agencija – već tektonsku promjenu koja redefiniše pojmove bezbjednosti, uticaja i moći u 21. vijeku. Ko ovlada ljudskom pažnjom, ko zna kako funkcioniše sjećanje, ko može inducirati sumnju ili emociju – taj danas vlada više nego tenkovima i raketama.
Nije više pitanje ko ima više oružja, već ko ima pristup vašem umu.
ETOportal/ mr Vojislav Marković