U malom kafiću na obali, dok sunce polako zalazi i stvara igru svjetlosti na vodi, sretnem đevojku koja čita knjigu. Nije to neka obična knjiga – to je prava crnogorska literatura, sa sve prvim izdanjem i potpisom autora. Dok čitam naslov sa korica, ne mogu da se ne zapitam: koliko je zapravo složeno pitanje jezika u našoj zemlji, kad se čak i knjige bore za svoje mjesto u književnom svijetu?
Prvo, ajde da razjasnimo – crnogorski jezik je poput fine čipke, delicija koja se polako tka kroz vrijeme i prostor, dok se srpski jezik često doživljava kao debeli goblen, prepun motiva i uzoraka, ali možda pomalo težak za savladati. Razlike su očigledne! Dok crnogorski preferira da bude sofisticiran, s naglaskom na svoje posebnosti, srpski se često ponaša kao zvijezda na rođendanskoj proslavi – glasno, šareno i, naravno, svima poznato.
Zamislite đevojku sa knjigom u ruci – da li čita na crnogorskom ili srpskom? A možda je to savršena kombinacija oba? Kad se uhvatite u raspravu o jeziku, čini se da su neki postali kao ptice koje ne mogu da prepoznaju svoju pjesmu. Ipak, neka vas ne zbuni. Dok se srpski jezik može pohvaliti svojom bogatom tradicijom i raznovrsnošću, crnogorski nudi osećaj pripadnosti i ponosa. „Lijepo“ i „Lepo“ – to su samo nijanse koje prave razliku, ali su često od presudnog značaja za razgovor o identitetu.
Što se tiče gramatike, tu imamo svoje zagonetke. Da li je riječ „pavlaka“ ili „kisela pavlaka“? U crnogorskom, ona se često pojavljuje kao savršeno ukrašena figura, dok je u srpskom možda više nalik na domaći zadatak. Na kraju krajeva, ko bi rekao da pavlaka može biti toliko politička?
I dok se rasprava nastavlja, đevojka sa knjigom može nam pokazati put. Ona je simbol savremenog crnogorskog jezika – hrabra, otvorena, spremna da se bori za svoje mjesto u svijetu. Možda se jednog dana sretnemo u kafiću, ona sa svojom knjigom, a ja sa olovkom u ruci, dok budemo pokušavali da odgonetnemo jezičke misterije koje su nas pratile kroz istoriju.
Na kraju, jezik nije samo sredstvo komunikacije, on je odraz naše kulture, identiteta i naravno, naše duhovitosti. U svakom slučaju, važno je imati onaj svoj „goblen“ jezika – bilo crnogorski, srpski ili neki treći. Jer, dok se svijet mijenja, knjige ostaju – a jezik nas povezuje.
Autor: Nataša Goleš