Ratovanje je kroz istoriju bilo isključivo ljudski poduhvat, u kojem su se strategije, tehnologije i doktrine mijenjale, ali je suštinska priroda sukoba ostajala ista – sukob ljudskih volja. Međutim, predstojeće decenije donose mogućnost radikalne promjene ovog fundamentalnog postulata.
Prema nedavnom izveštaju američkog Ministarstva vazduhoplovstva (DAF), nazvanim „Ministarstvo vazduhoplovstva 2050.“, na pomolu je epoha u kojoj će borbena dejstva sve više biti prepuštena vještačkoj inteligenciji (AI) i autonomnim sistemima. Ovaj dokument sugeriše da bi u narednih 25 godina ratovanje moglo postati domen mašina, a ne ljudi koji upravljaju mašinama.
Prema ovom scenariju, ključni proces donošenja odluka – osmatranje, orijentacija, odlučivanje i delovanje (OODA ciklus pukovnika Džona Bojda) – više neće biti pod ljudskom kontrolom. AI će neprekidno analizirati operativno i taktičko okruženje,procjenjivati protivničke poteze i prilagođavati strategiju u realnom vremenu, uz brzinu i preciznost koja daleko nadmašuje ljudske sposobnosti.
Ukoliko se ovaj trend potvrdi, suočićemo se sa novom paradigmom: rat u kojem bi dominirali autonomni borbeni sistemi, oslobođeni tradicionalnih ograničenja ljudskog uma – ali i ljudske etike, straha, instinkta za preživljavanjem i strateškog promišljanja koje karakteriše čovjekove vojne poduhvate kroz istoriju.
Vojni mislioci od Tukidida do Karla fon Klauzevica smatrali su rat nepromenljivom interakcijom suprotstavljenih ljudskih volja, vođenih emocijama, racionalnim interesima i nepredvidivim elementima haosa. Klauzevic je upozoravao da je rat arena u kojoj iracionalne strasti i neizvesnost igraju ključnu ulogu, dok Sun Cu naglašava ljudsku sposobnost intuicije, prilagođavanja i obmane.Međutim, ako se AI potpuno integriše u proces ratovanja, ova vjekovna doktrina mogla bi postati prevaziđena. Hoće li rat bez ljudske prisutnosti ostati rat u klasičnom smislu? Ako ljudska osećanja – strah, hrabrost, osveta ili saosećanje – postanu irelevantni faktori, da li se tada još uvek može govoriti o sukobu u tradicionalnom smilu.
Ministarstvo vazduhoplovstva SAD u svom izveštaju sugeriše da će budući vojni uspeh zavisiti od „kombinacije naprednih senzora, sigurnih komunikacionih kanala i AI sistema za podršku u odlučivanju“. To implicira da će komandovanje postepeno postati tehnološko dostignuće, a ljudsko prisustvo u komandnim strukturama biti smanjeno na minimum.
Šta to znači za vojno liderstvo? Istorijski, ratni lideri su bili ključni ne samo zbog svoje strateške pronicljivosti, već i zbog sposobnosti da inspirišu, motivišu i vode ljude kroz haos sukoba. Ako autonomni sistemi budu dominirali linijom rata, potreba za ovakvim vođstvom mogla bi postati suvišna.
I dok se svijet kreće ka 2050. godini, mogućnost da veštačka inteligencija postane glavni akter ratnih dejstava, postavlja teška etička, pravna i strateška pitanja. Hoće li ratovanje postati čisti proračun algoritama? Može li se kontrola nad autonomnim oružjem uopšte garantovati? I, na kraju, ako ljudi prestanu da budu centralni subjekti ratovanja, šta to znači za prirodu moći i globalne bezbednosti.
Jedno je sigurno: dolazi era u kojoj tradicionalni koncept rata više neće važiti. Ako vještačka intelegencija jednog dana zaista postane ta koja izdaje naredbe, postavlja se pitanje, ko će snositi odgovornost za posledice.
ETOportal/mr Vojislav Marković