Škola bi trebala biti mjesto u kojem djeca stiču znanje, razvijaju svoje vještine i oblikuju vlastite stavove prema svijetu. Nažalost, mnogo djece u školu dolazi sa negativnim osjećajem prema tom okruženju, osjećajem da je škola samo obaveza, a ne prilika za rast i razvoj. Razlog zašto se ovo događa nije samo u djeci – svi smo odgovorni. Od roditelja, preko nastavnika, do školskih drugova, svako od nas ima važnu ulogu u tome kako dijete doživljava školu
Roditelji su prva osoba koja oblikuje djetetov pogled na svijet, uključujući i odnos prema školi. Ako dijete odrasta u okruženju u kojem roditelji ne pokazuju interesovanje za obrazovanje ili ne podstiču dijete na učenje , takvo dijete često razvija negativan stav prema školi. Nažalost, postoji mnogo slučajeva u kojima djeca čuju od svojih roditelja kako je škola dosadna, teška ili nepotrebna, što stvara osnovu za razvoj osjećaja otpora prema učenju.
No, roditelji također mogu biti izvor motivacije. Kada roditelj aktivno sudjeluje u obrazovanju svog djeteta – bilo kroz pomoć u učenju, bilo kroz razgovore o važnosti obrazovanja – dijete dobija signal da je škola važna. Roditelji bi trebali stvoriti atmosferu u kojoj djeca vide školu kao priliku za napredak, a ne kao obavezu koja se mora ispuniti.
Nastavnici igraju ključnu ulogu u formiranju stava djece prema obrazovanju. Djeca svakodnevno dolaze u kontakt s nastavnikom, i oni, na neki način, postaju oblikovani kroz način na koji nastavnici prate njihov napredak, nude podršku, ali i kroz metodologiju nastave koju primjenjuju. Nastavnici koji koriste kreativne, inovativne metode nastave, koji pokazuju strast prema svom predmetu i koji su u mogućnosti da pruže svakom djetetu individualnu pažnju, mogu znatno poboljšati dječiji odnos prema školi.
S druge strane, nastavnici koji ne uspijevaju da se povežu s djecom ili koji koriste dosadne, repetitivne metode podučavanja, mogu izazvati frustraciju među učenicima. Tada škola postaje mjesto koje djeca doživljavaju kao obavezu, umjesto kao priliku za rast i napredak. Zato je izuzetno važno da nastavnici ne budu samo edukatori, već i mentori koji znaju motivisati I inspirisati.
Poznato je da mnogi problemi u vezi s negativnim stavovima djece prema školi dolaze od socijalne dinamike među vršnjacima. Vršnjačko nasilje, izopštenost ili negativni odnosi među djecom mogu dovesti do toga da dijete školu počne doživljavati kao prijetnju ili stres. Ako dijete osjeća da nije prihvaćeno ili da se suočava s nasiljem u školi, njegov odnos prema obrazovnom sistemu može postati duboko negativan.
Iz tih razloga je izuzetno važno da škola stvori kulturu međusobnog poštovanja, prijateljstva i inkluzije. Nastavnici i roditelji trebaju raditi zajedno kako bi djeca naučila kako se ponašati s empatijom, poštovanjem i uzajamnim prihvatanjem. Djeca trebaju da imaju osjećaj da pripadaju ne samo u učionici, nego i svom društvenom okruženju. U takvim okolnostima njihova motivacija za školu će se značajno povećati.
Zato smo svi odgovorni da djeca ne mrze školu,već da kroz zajednički rad i podršku, stvorimo okruženje u kojem djeca ne vide školu kao obavezu, već kao priliku da postanu bolji ljudi i građani. Samo tako ćemo osigurati da škola bude mjesto koje će djecu oblikovati za bolje sutra.
Autor:mr Vojislav Marković