Predložena reforma „Euro model“ mijenja način finansiranja rada i PIO sistema. Ključno pitanje nije samo veća plata, već kako će se ubuduće utvrđivati penzijsko pravo i ko preuzima finansijski rizik.
Autor : mr Vojislav Marković
Najavljena reforma „Euro model“, koja bi trebalo da se primjenjuje od januara 2027. godine, u javnosti se prije svega predstavlja kroz povećanje zarada. Vlada je najavila minimalne zarade od 1.000 do 1.400 eura, zavisno od nivoa obrazovanja, kao i drugačiji model obračuna zarada. Istovremeno, najavljeno je da će se penzije od 2027. godine usklađivati četiri puta godišnje, dok je Vlada saopštila da očekuje da prosječna penzija pređe 600 eura, a najniža 500 eura. Međutim, iza ove ekonomske priče nalazi se pitanje koje će mnogo duže trajati od jedne budžetske godine , a to je kako će se određivati penzije budućih penzionera ako se mijenja dosadašnji sistem doprinosa i način evidentiranja osiguranja? Prema važećim pravilima, visina penzije nije proizvoljna kategorija. Fond PIO objašnjava da se starosna penzija obračunava tako što se lični bodovi pomnože sa vrijednošću penzije za jedan lični bod, dok lični bodovi zavise od ličnog koeficijenta i penzijskog staža. Lični koeficijent se, između ostalog, formira na osnovu odnosa zarade odnosno osnovice osiguranja prema prosječnoj zaradi u Crnoj Gori. Dakle, današnji sistem ima jasnu matematičku i pravnu vezu između rada, zarade, staža i penzijskog prava. Naše pitanje je šta se tačno mijenja kada se ta veza počne graditi po novim pravilima.
Ovdje treba biti precizan jer svođenje doprinosa na nultu stopu nije isto što i ukidanje prava na penziju, niti samo po sebi znači ukidanje Fonda PIO. Vlada je reformu predstavila kao paket mjera za povećanje zarada i promjenu strukture opterećenja rada, uz obrazloženje da će se fiskalni efekti nadoknađivati kroz veće prihode od potrošnje i zaposlenosti, smanjenje sive ekonomije, poreske mjere i druge izvore. Ali upravo zbog toga moramo razlikovati izvor finansiranja penzija od načina utvrđivanja penzijskog prava. Važeći Zakon o PIO kaže da se prava iz obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja obezbjeđuju zavisno od dužine ulaganja i visine osnovice na koju je plaćen doprinos, uz primjenu principa uzajamnosti i solidarnosti, dok se sredstva za PIO obezbjeđuju iz doprinosa osiguranika i poslodavaca. Ako se budućim izmjenama mijenja ta konstrukcija, onda zakon mora nedvosmisleno odgovoriti na nekoliko pitanja, šta predstavlja period osiguranja, kako se priznaje rad sa nepunim radnim vremenom, kako se tretiraju ranije ostvareni periodi osiguranja, kako se čuva pravo stečeno po dosadašnjim pravilima i na koji način će se buduća zarada pretvarati u buduće penzijsko pravo? To nijesu tehnička pitanja za službenike Fonda. To su pitanja pravne sigurnosti svakog zaposlenog.
Posebno je važno što je postojeća formula vrlo konkretna. Fond PIO navodi da se lični bodovi utvrđuju množenjem ličnog koeficijenta i penzijskog staža, dok se godišnji lični koeficijent zasniva na odnosu osiguranikove zarade odnosno osnovice osiguranja prema prosječnoj zaradi u Crnoj Gori. Zato će ključni test svake nove reforme biti jednostavan, može li prosječan zaposleni danas uzeti podatke o svom radnom vijeku, sadašnjoj zaradi i očekivanom budućem radu i razumjeti po kojoj će mu se formuli obračunati penzija? Ako odgovor nije jasan, reforma nije dovoljno objašnjena javnosti. Posebno treba urediti prelaz sa starog na novi sistem. Čovjek koji je, na primjer, već proveo 25 godina u osiguranju nije u istoj pravnoj situaciji kao neko ko će tek početi da radi 2027. godine. Njegova prethodno ostvarena prava ne mogu se jednostavno izbrisati promjenom formule. Zato bi javnost prije usvajanja konačnog zakonskog rješenja morala dobiti jasan prikaz , a to je, šta se priznaje iz perioda do 2026. godine, kako se obračunava period nakon reforme i kako se ta dva perioda spajaju u konačan iznos penzije. Tek tada možemo govoriti o potpuno transparentnom sistemu.
I upravo tu vidimo suštinu cijele priče. Povećanje zarada je jedna stvar, a dugoročna održivost penzijskog sistema sasvim druga. Vlada ima pravo da mijenja poresku politiku i način finansiranja javnih sistema, ali građanin mora znati ko preuzima rizik ako budući prihodi sistema budu manji od očekivanih. Ako se veći dio finansiranja penzija bude oslanjao na opšte budžetske prihode, onda je potrebno jasno pokazati dugoročnu fiskalnu projekcij i to, koliko će država izdvajati za postojeće penzionere, koliko za nove korisnike, kako će se finansirati buduća prava i šta se događa u slučaju slabijeg ekonomskog rasta ili pada zaposlenosti. To nije tvrdnja da će reforma proizvesti haos, niti je dokaz da se Crna Gora automatski prebacuje na Beveridžov model. Ali jeste ozbiljno pitanje da li se mijenja dosadašnja logika u kojoj su penzijska prava snažno vezana za period osiguranja i zarade na koje su obračunavani doprinosi. Naš zahtjev nije da se reforma unaprijed prihvati ili odbaci, već da se prije njenog stupanja na snagu objavi jasna formula po kojoj će građanin moći da izračuna svoju buduću penziju. Jer plata se može povećati uredbom i zakonom za nekoliko mjeseci. Penzijsko pravo se gradi decenijama. Upravo zato svaka promjena tog sistema mora biti pravno precizna, finansijski održiva i razumljiva onome čiji je radni vijek u pitanju.
