Postoje noći koje ne prolaze. Ostanu negdje u čovjeku, tihe, ali uvijek prisutne. Za mene, to su noći proljeća 1999. godine, provedene na Banovo Brdo, iznad Ada Ciganlije.
Stan u kojem sam živjela nalazio se na svega nekoliko stotina metara vazdušnom linijom od više važnih objekata, – Toplana Novi Beograd, tadašnje zgrade C.K, kao i objekata saveznog i republičkog MUP-a. Sa druge strane, Straževica.
Kada je počelo NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije, shvatili smo vrlo brzo da nismo samo posmatrači, bili smo u zoni gdje se svaki udar osjeća.
Te noći, negdje oko 23 časa, pogođena je Straževica. Udar je bio takav da je vazduh zadrhtao, a zvuk se odbijao od zgrada i vraćao nazad, kao da nema gdje da ode. Nedugo zatim, počeli su novi napadi.
Jedan za drugim, projektili su pogađali ciljeve širom grada. Toplana u Novom Beogradu, državne institucije, objekti koje smo svakodnevno gledali, sve je postalo meta. Te noći, činilo se da nema dijela grada koji nije obuhvaćen.
Eksplozije su se nizale satima. Nije bilo tišine, samo kratki prekidi između udara. Vrijeme je gubilo smisao – nijesmo znali koliko je sati, samo da noć ne prolazi.
Oko tri ujutro, sve je na trenutak utihnulo. I taman kada se činilo da je najgore prošlo, oko pet sati uslijedio je snažan udar.
Bio je to osjećaj da se tlo pomjera. Zidovi su zadrhtali, stvari u stanu zveckale. U tom trenutku, niko nije mogao sa sigurnošću reći da li je riječ o novoj eksploziji ili zemljotresu.
Kasnije smo shvatili to je bio udarni talas. Ali u tom trenutku, osjećaj je bio isti, nesigurnost i strah koji ne možete objasniti riječima.
Danas, više od dvije decenije kasnije, slike tih noći su i dalje jasne. Ne zbog politike, ne zbog analiza, već zbog osjećaja koji je ostao – koliko je čovjek mali pred silom koju ne može kontrolisati.
I zato ova priča nije o strategijama, niti o vojnim ciljevima. Ovo je priča o jednoj noći, o jednom gradu i o ljudima koji su je proživjeli u jednoj noći, 54 NATO proektila.
ETOportal/Nataša Goleš
