U trenutku kada više od polovine penzionera u Crnoj Gori prima minimalnu penziju od oko 450 eura, koja sve teže pokriva osnovne životne potrebe, Skupština se ponovo našla u središtu rasprave o tome gdje se u društvenoj hijerarhiji nalaze najstariji građani. Odbijanje prijedloga koji bi poboljšao njihov materijalni položaj otvorilo je pitanje ne samo fiskalnih mogućnosti države, već i političkih prioriteta u raspodjeli javnih sredstava. U javnosti se sve češće postavlja dilema da li je socijalni dijalog postao formalnost, dok realni životni standard ostaje na marginama odluka.
Dok se u obrazloženjima odluka naglašava potreba za fiskalnom stabilnošću i očuvanjem budžetske ravnoteže, u javnom prostoru sve glasnije odjekuju pitanja o strukturi državne potrošnje. Kritičari upozoravaju na paradoks u kojem se istovremeno govori o nedostatku sredstava za povećanje penzija, dok se ne dovode u pitanje rashodi za luksuzniju administrativnu potrošnju, od obnavljanja voznog parka i skupih električnih automobila, do reprezentacija, službenih putovanja i ugovora o djelu. U tom kontekstu, socijalna politika sve češće izgleda kao sekundarna oblast u odnosu na administrativne i političke potrebe sistema.
Takav odnos dodatno produbljuje osjećaj nejednakosti i nepovjerenja među građanima, posebno među penzionerima koji su decenijama gradili sistem iz kojeg danas primaju minimalna primanja. Dok se politički akteri pozivaju na evropske integracije i standarde, ostaje otvoreno pitanje da li se evropski model društva može graditi bez jačanja socijalne pravde i zaštite najranjivijih kategorija. U konačnici, rasprava o penzijama postaje mnogo više od fiskalnog pitanja – ona postaje test političke volje da se balans između države i građana uspostavi na principima stvarnih, a ne deklarativnih prioriteta.
ETOportal / V.M.
