Postoje sportske pobjede koje se pamte po rezultatu, a postoje one koje prerastu u kolektivno sjećanje jednog grada. Dupla kruna Vaterpolo kluba Primorac iz 1986. godine pripada upravo toj drugoj vrsti sportskih podviga. Četrdeset godina kasnije, ona više nije samo podatak u statistici jugoslovenskog vaterpola, već simbol vremena u kojem su zajedništvo, povjerenje i istrajnost bili snažniji od svih prognoza. Zato publikacija „Luča našeg zaliva“ nije tek monografija o jednom šampionskom timu – ona je svjedočanstvo epohe u kojoj je Kotor živio za svoj klub, a klub postajao ogledalo grada.
Malo je sportskih priča koje nose toliko simbolike kao sezona u kojoj je Primorac, poslije trećeg prvenstvenog poraza i naslova da je „Kotor otpisan“, odgovorio na jedini način koji sport priznaje – pobjedama. Deset utakmica do kraja prvenstva, deset uzastopnih trijumfa i naslov prvaka, uz osvojeni nacionalni kup, pretvorili su sezonu 1985/86. u jednu od najljepših stranica crnogorskog sporta. U timu su rame uz rame igrali reprezentativci svjetske klase i mladići koji su tek zakoračili u seniorski vaterpolo, svi ponikli na istom kamenu, uz iste škrape i isti zaliv. Upravo u tome leži posebnost Primorca – nije stvarao samo vrhunske sportiste, već generacije koje su dokazivale da se najveći uspjesi grade u sredinama gdje se znanje prenosi, a pripadnost ne dovodi u pitanje.
Zbog toga je „Luča našeg zaliva“ mnogo više od poglavlja o prošlosti. Ona je dug generaciji koja je Kotor upisala na mapu evropskog vaterpola, ali i poruka budućim naraštajima da se velike priče ne rađaju slučajno. Nastaju iz svakodnevnog rada, odricanja, međusobnog povjerenja i hrabrosti da se ne odustane onda kada svi misle da je kraj. Imena Andrije Popovića, Zorana Džimija Gopčevića, Mirka Vičevića, Veska Markovića, Emila Nikolića, Radula Dragovića, Vaska Laloševića, Dušana Ćirkovića, Blaženka Radnjića, Ranka Perovića i njihovih saigrača, trenera, ljekara, sportskih radnika i vjernih navijača odavno su prerasla okvire jedne šampionske ekipe. Oni su postali dio identiteta Kotora. Zato priča o Primorcu nije završena posljednjim sudijskim zviždukom iz 1986. godine. Ona traje u svakom djetetu koje prvi put stavi plavo-bijelu kapicu, u svakom treningu na kotorskom bazenu i u svakom podsjećanju da postoje pobjede koje ne pripadaju samo sportu, već istoriji jednog grada.
ETOportal / Sporska redakcija
