Pitanje promjene naziva javnih ustanova u oblasti kulture ne može biti riješeno isključivo odlukom njihovih upravljačkih organa, već podliježe jasno propisanoj proceduri u kojoj ključnu nadležnost ima osnivač, Skupština Glavnog grada. To proizlazi iz pravnog stava Službe Skupštine Glavnog grada, koji je objavio predsjednik gradskog parlamenta Srđan Perić, nakon što je u javnosti otvorena polemika povodom odluke Savjeta Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ o promjeni naziva te ustanove u Biblioteka „Marko Miljanov“. Objavljeni pravni stav ukazuje da se ovakva pitanja ne mogu posmatrati kao interna organizaciona odluka ustanove, već kao odluka koja zadire u osnivačka prava i javni interes, zbog čega zahtijeva formalno izjašnjavanje nadležnog predstavničkog organa lokalne samouprave.
U pravnom obrazloženju podsjeća se da Zakon o kulturi propisuje kako ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulture obezbjeđuju država i jedinice lokalne samouprave, dok Ustav Crne Gore kulturu prepoznaje kao djelatnost od posebnog javnog značaja koju država podstiče, štiti i unapređuje. Upravo iz tih ustavnih i zakonskih odredbi proizlazi da osnivačka prava nad javnim ustanovama kulture nijesu deklarativna, već podrazumijevaju odlučivanje o pitanjima koja se tiču njihovog identiteta, statusa i djelovanja. Iz tog razloga, pravni stav Službe Skupštine ukazuje da eventualna promjena naziva ustanove ne može proizvesti pravno dejstvo bez odluke Skupštine Glavnog grada, kao organa koji u ime osnivača vrši osnivačka ovlašćenja.
Objavljivanje ovog pravnog stava dolazi u trenutku kada je predsjednik Skupštine Glavnog grada zatražio od Narodne biblioteke kompletnu dokumentaciju koja se odnosi na odluku Savjeta o promjeni naziva ustanove, najavljujući da će cjelokupan postupak biti razmotren sa aspekta zakonitosti i nadležnosti. Time je pitanje promjene imena jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u Podgorici iz sfere upravljačkog odlučivanja preraslo u pravno i institucionalno pitanje koje će, izvjesno, zahtijevati konačno tumačenje u skladu sa važećim zakonodavstvom. Slučaj istovremeno otvara širu raspravu o granicama ovlašćenja savjeta javnih ustanova i ulozi osnivača u zaštiti javnog interesa, potvrđujući da se odluke koje imaju trajne pravne i društvene posljedice moraju donositi kroz procedure propisane zakonom, a ne parcijalnim aktima pojedinačnih organa upravljanja.
ETOportasl / V.M.
