Svakog ljeta na crnogorskom primorju ponavlja se ista scena. Na ulazu u malu uvalu ili ispred hotelskog kompleksa stoji tabla „Private Beach“, zaštitar zaustavlja prolaznike, a građani ostaju u dilemi, da li je zaista moguće da je dio morske obale postao nečije privatno vlasništvo? U praksi se stvara utisak da jeste, ali u pravu odgovor glasi, nije. U Crnoj Gori, kao ni u većini mediteranskih država, morska obala nije roba kojom se može slobodno raspolagati. Ona predstavlja javno dobro od opšteg interesa, a pravo građana da koriste morsku obalu ne može biti ukinuto voljom vlasnika hotela, restorana ili luksuznih vila.
Problem nastaje onda kada se pravni institut morskog dobra zamijeni privatnim interesom, a građani, zbog nepoznavanja propisa ili izostanka institucionalne reakcije, prihvate ograničenja koja zakon uopšte ne poznaje. Upravo zato svake turističke sezone iznova otvaramo isto pitanje, ko zaista ima pravo na plaže u Crnoj Gori?
Odgovor se prije svega nalazi u Zakonu o morskom dobru, kojim je propisano da je morsko dobro dobro od opšteg interesa u državnoj svojini i da uživa posebnu zaštitu države. U taj pojam ulaze morska obala, plaže, more, podmorje i drugi djelovi obalnog područja koji služe opštoj upotrebi. Suština ovog zakonskog rješenja nije u tome ko upravlja određenim dijelom obale, već da morsko dobro nije predmet privatnog vlasništva i da mora ostati dostupno svim građanima pod jednakim uslovima.
Sličan princip sadržan je i u propisima koji uređuju korišćenje morskih kupališta. Bez obzira da li je riječ o hotelskom, gradskom ili prirodnom kupalištu, koncesija ili ugovor o korišćenju ne znači sticanje prava svojine nad plažom. Privredni subjekt može organizovati određene turističke sadržaje, iznajmljivati ležaljke, suncobrane ili pružati ugostiteljske usluge, ali ne može građanima zabraniti pristup morskoj obali samo zato što nijesu korisnici njegovih usluga.
Upravo je to jedna od najčešćih zabluda sa kojom se susrijeću policijski službenici, inspektori i službenici nadležni za kontrolu morskog dobra. Tokom višegodišnje primjene propisa, gotovo da nije bilo turističke sezone bez prijava građana zbog postavljanja rampi, lanaca, improvizovanih ograda ili zaštitara koji pokušavaju ograničiti pristup plažama. U najvećem broju slučajeva ispostavilo se da nije riječ o zakonskom ograničenju, već o samovoljnom tumačenju prava korisnika prostora.
Naravno, postoje izuzeci. Pristup pojedinim djelovima obale može biti ograničen kada to nalažu bezbjednosni razlozi, zaštita prirode, vojni objekti, luke posebne namjene ili drugi slučajevi izričito propisani zakonom. Međutim, takva ograničenja moraju imati jasno pravno utemeljenje i ne mogu biti posljedica privatne odluke vlasnika objekta uz more.
Posebno pitanje predstavlja pristup plaži preko privatnog zemljišta. Građani često smatraju da, ukoliko je određena uvala javno dobro, imaju pravo da preko privatne parcele do nje dođu pješice. Međutim, pravno gledano, riječ je o dva potpuno različita instituta. Privatna parcela ostaje privatna svojina i njen vlasnik ima pravo da zabrani prolaz ukoliko nije uspostavljen javni put ili pravo službenosti. To, međutim, ne znači da je i sama plaža privatna. Ukoliko postoji mogućnost prilaza sa mora ili drugim javnim putem, pravo korišćenja plaže ostaje neupitno.
Važnu ulogu u ovoj oblasti ima i Zakon o sigurnosti plovidbe na moru, koji precizno uređuje kretanje plovila u blizini kupališta. Plovila su dužna da poštuju propisanu udaljenost od obale i pravila bezbjedne plovidbe, posebno u zonama gdje se nalaze kupači. Dolazak čamcem ili jahtom do prirodne plaže nije zabranjen sam po sebi, ali se iskrcavanje putnika i manevrisanje moraju obavljati tako da se ne ugrozi bezbjednost ljudi u moru. Isto tako, vlasnik objekta uz obalu nema pravo da zabrani pristajanje plovila isključivo zato što se ono nalazi ispred njegove vile ili hotela, ukoliko za to ne postoji zakonski osnov.
Država je, prije svega, dužna da obezbijedi jasno označavanje granica morskog dobra, slobodan pristup javnim kupalištima i dosljednu kontrolu korisnika koji raspolažu djelovima obale kroz zakup ili koncesiju. Građani, sa druge strane, moraju znati da pravo na korišćenje morske obale nije privilegija već zakonom garantovano pravo, ali i da ono podrazumijeva poštovanje privatne svojine, javnog reda i propisa o bezbjednosti plovidbe.
ETOportal / mr Vojislav Marković
