Izostanak ministara sa studentske tribine na Univerzitetu Crne Gore otvorio je pitanje odnosa Vlade prema mladima, ali i njihove pozicije u društvenom i političkom dijalogu o budućnosti države.
Dok se sa državnih adresa gotovo svakodnevno mogu čuti obećanja o boljem životnom standardu, većim zaradama i stvaranju perspektive za mlade, jedna prazna tribina na Univerzitetu Crne Gore pokazala je koliko je put od političkih poruka do institucionalne odgovornosti ponekad dug. Nedolazak ministara prosvjete, nauke i inovacija i ministra finansija na razgovor o temi „Euro model i mladi, veće zarade, veće šanse ili nove prepreke?“ nije samo pitanje protokola niti još jedan u nizu izostanaka sa javnih događaja. Riječ je o propuštenoj prilici da se sa studentima razgovara o ekonomskim reformama čije posljedice oni neće samo posmatrati već će ih neposredno osjećati. Minimalne zarade, mogućnosti studentskog radnog angažovanja, konkurencija na tržištu rada, priliv strane radne snage, funkcionisanje Studentskog servisa i Program stručnog osposobljavanja nijesu teme koje se mogu svesti na usko studentska pitanja. One zadiru u samu suštinu ekonomske i razvojne politike države. Zato je izostanak dvoje resornih ministara opravdano otvorio pitanje koliko su mladi zaista visoko na listi institucionalnih prioriteta. Ako se od njih očekuje da vjeruju u reforme i budu njihovi budući nosioci, onda je najmanje što im se duguje prilika da čuju obrazloženja, postave pitanja i dobiju konkretne odgovore.
Ipak, bilo bi previše jednostavno čitavu odgovornost za nedovoljno razvijen dijalog između vlasti i mladih pripisati isključivo nedolasku ministara. Ovaj događaj otvara i jedno neprijatnije, ali važno pitanje: jesu li studentske organizacije i mladi u Crnoj Gori uspjeli da izgrade dovoljno snažan institucionalni identitet, društveni autoritet i pregovarački integritet da ih politički donosioci odluka prepoznaju kao ravnopravne partnere, a ne samo kao publiku kojoj se povremeno upućuju prigodne poruke? To, naravno, ne znači da odgovornost za odsustvo ministara treba prebacivati na organizatore. Naprotiv, institucije su dužne da pokažu poštovanje prema svakom ozbiljno organizovanom javnom dijalogu, posebno kada se on odnosi na pitanja iz njihove nadležnosti. Ali ravnopravno partnerstvo ne nastaje samo pozivnicama i očekivanjem da će predstavnici vlasti doći. Ono se gradi kontinuitetom, stručnošću, argumentima, javnim djelovanjem i sposobnošću da se, osim studentskog standarda i obrazovnih uslova, otvaraju i najšira društvena, ekonomska i državna pitanja. Mladi u Crnoj Gori ne bi smjeli ostati zatvoreni u prostoru studentskih menzi, domova, stipendija i školarina. Njihova pitanja tiču se tržišta rada, javnih finansija, demografije, evropskih integracija, energetike, održivog razvoja i ukupnog pravca kojim se država kreće. Generacije koje će snositi dugoročne posljedice današnjih političkih i ekonomskih odluka imaju puno pravo da učestvuju u raspravama o njihovom donošenju. Upravo zato studentske organizacije moraju razvijati kapacitet da budu više od povremenih organizatora tribina – da postanu prepoznatljivi društveni akteri koji raspolažu znanjem, argumentima i jasnim zahtjevima.
Poruka koju je nakon nedolaska ministara uputio predstavnik organizatora, ukazujući da predstavnici institucija nijesu propustili samo jednu tribinu već priliku da razgovaraju sa mladima o njihovoj budućnosti, zaslužuje pažnju. Njegova ocjena da se izostanci mogu nadomjestiti, ali ne i odgovornost, sažima suštinu problema. Istovremeno, kritika da se mladima ne mogu nuditi političke fraze umjesto odgovora na konkretna pitanja sasvim je opravdana. Ako je Euro model, kako se predstavlja u javnosti, usmjeren i na stvaranje boljih mogućnosti za mlade, onda je razgovor sa njima morao biti jedna od njegovih prirodnih obaveza, a ne prilika koja se može olako propustiti. Ipak, iz ovog događaja ne bi trebalo izvući samo zaključak da vlast ne sluša mlade, već i podsticaj da mladi još odlučnije insistiraju na svom mjestu za stolom na kojem se raspravlja o budućnosti države. Jer politički i društveni integritet ne dobija se na poklon, niti se gradi čekanjem da ga vlast prizna. On se potvrđuje znanjem, dosljednošću, organizovanošću i spremnošću da se od institucija zahtijevaju odgovori. Vlada, sa svoje strane, mora razumjeti da mladi nijesu samo budući zaposleni, poreski obveznici i korisnici državnih programa, već i sadašnji građani sa pravom da učestvuju u oblikovanju javnih politika. Prazne stolice na Univerzitetu Crne Gore zato su mnogo više od neprijatne slike jednog neodržanog razgovora. One su upozorenje vlasti da se povjerenje mladih ne može graditi samo obećanjima, ali i podsjetnik studentskim organizacijama da se ravnopravnost u društvenom dijalogu mora graditi i sopstvenom snagom. Budućnost države ne pripada samo onima koji danas donose odluke. Ona pripada i onima koji će živjeti sa njihovim posljedicama.
ETIOportal / V.M.
