Nova ekonomska obećanja, najavljena povećanja i reforme nijesu promijenili suštinsko pitanje, može li čovjek koji je cijeli radni vijek proveo gradeći ovu državu danas sebi priuštiti dostojanstvenu starost?
Crnogorski penzioner ponovo dočekuje kraj godine sa starim brigama i novim obećanjima. Brojke govore o povećanju penzija, najavljuju se nove ekonomske mjere, reforme i bolji standard, ali svakodnevica najstarije populacije ne potvrđuje optimizam koji se predstavlja kroz zvanične statistike. Najniža penzija od 456 eura i prosječna od 576,56 eura za septembar 2026. jesu veće nego ranije, ali ostaje pitanje koliko taj novac zaista vrijedi kada se suoči sa cijenama hrane, računa, ljekova i osnovnih životnih potreba. Jer penzija nije samo iznos na bankovnom računu. Ona je mogućnost da čovjek plati struju, napuni frižider, kupi propisanu terapiju i ne mora svakog dana da bira čega će se odreći. A upravo takav izbor za mnoge crnogorske penzionere postaje svakodnevica. Četrdeset godina rada, uplaćivanja doprinosa i izgradnje društva ne bi smjeli da se završe životom u kojem se svaki euro unaprijed raspoređuje, a svako neplanirano izdvajanje pretvara u finansijski problem. Zato se ne možemo zadovoljiti podatkom da je penzija nominalno povećana. Naše pitanje je jednostavnije i mnogo važnije, da li penzioner danas živi bolje nego prošle godine ili samo skuplje plaća isti životni standard? Ako su rasle cijene hrane, stanovanja, energenata i zdravstvenih usluga, onda se stvarni napredak ne može mjeriti samo procentom povećanja penzije. Mora se mjeriti onim što čovjek može da kupi i plati nakon što primi svoj mjesečni prihod.
Upravo zato najavljene ekonomske reforme, EURO model i obećanja o novim povećanjima penzija moraju biti predmet ozbiljne javne analize, a ne samo političkog predstavljanja. Povećanje prihoda, dodatak za penzionere i češće usklađivanje mogu biti značajni koraci, ali samo ako imaju stabilno finansijsko uporište i ako se njihov efekat zaista osjeti u životu građana. Ne treba zaboraviti da penzioneri ne žive od najava, projekcija i budžetskih prezentacija. Oni žive od onoga što im svakog mjeseca ostane nakon svih obaveza. Zato pitamo, kakva je korist od ekonomskog rasta ako najstariji građani i dalje strahuju od računa za struju, cijena u prodavnici i troškova liječenja? Kakva je vrijednost reforme ako se njen uspjeh ne vidi u kvalitetu života onih koji su decenijama radili i stvarali? I može li se govoriti o društvenom napretku dok odlazak na more, banjsko liječenje, pozorište ili čak redovna kupovina kvalitetne hrane za mnoge ostaju nedostižni? Naš stav je jasa, penzioneri nijesu socijalna stavka koju se povremeno treba sjetiti u budžetu, niti politička ciljna grupa kojoj se obećava bolji život pred važne događaje. Oni su građani koji su svoje obaveze prema državi odavno ispunili. Sada je red na državu da ispuni svoje obaveze prema njima. Jer dostojanstvena starost nije privilegija, politički poklon niti predizborno obećanje. To je minimum društvene odgovornosti. A ako penzioner nakon četrdeset godina rada mora da računa može li kupiti meso, platiti ljekove i dočekati narednu penziju, onda problem nije samo u njegovom novčaniku, problem je u sistemu koji još nije pronašao odgovor na pitanje šta znači poštovati čovjeka koji je cijeli život radio. Penzije mogu rasti na papiru, ali ako dostojanstvo ne raste zajedno sa njima, onda to nije napredak. To je samo statistika iza koje i dalje stoji čovjek koji je ovoj državi dao najbolje godine, a od nje još čeka da dobije sigurnost za koju smatra da je zaslužio.
ETOportal / V.M.
