Vještačka inteligencija već mijenja Hollywood. Digitalne replike, sintetički izvođači i AI likovi mijenjaju filmsku industriju i ugrožavaju dio poslova glumaca.
AI Fokus/Nataša Goleš
Hollywood više ne raspravlja o tome da li će vještačka inteligencija jednog dana moći da zamijeni glumce. Taj proces je već počeo. Nije se jednog jutra pojavio robot na vratima filmskog studija i rekao glumcima da više nijesu potrebni. Promjena je mnogo tiša i zbog toga možda mnogo ozbiljnija: jedna digitalna replika ovdje, sintetički glas tamo, lice generisano za reklamu, nekoliko sekundi AI izvedbe u filmu, digitalni dvojnik stvarnog glumca. Korak po korak, ono što je donedavno pripadalo naučnoj fantastici postaje dio filmske industrije. A kada tehnologija može da napravi lice, glas i pokret koji izgledaju dovoljno uvjerljivo, Hollywood dobija nešto što je za filmski biznis veoma privlačno – izvođača koji ne stari, ne putuje, ne razbolijeva se, ne traži dodatni dan snimanja i čiji angažman može biti precizno regulisan ugovorom i softverom.
Glumac je postao podatak
Najveća promjena nije samo u tome što AI može da napravi digitalnog čovjeka, već u tome što može da napravi digitalnu verziju konkretnog čovjeka. Lice glumca može biti skenirano, njegov glas modelovan, pokreti snimljeni i pretvoreni u podatke, a njegovo prisustvo na ekranu reprodukovano i onda kada on fizički nije na setu. Od tog trenutka glumac više nije samo osoba koja stoji pred kamerom – njegov identitet postaje digitalna imovina. Upravo zbog toga su prava glumaca na digitalne replike postala jedno od ključnih pitanja novih ugovora u Hollywoodu. Američki sindikat SAG-AFTRA u novom ugovoru za televiziju i film predvidio je dodatne zaštite koje se odnose na korišćenje digitalnih replika i sintetičkih izvođača. Sama činjenica da se danas pregovara o tome pod kojim uslovima neko može da koristi digitalnu verziju glumca dovoljno govori o tome koliko se filmska industrija promijenila. Digitalni glumac više nije eksperiment u laboratoriji; on je postao dio poslovnog modela.
Zašto bi studio birao čovjeka ako može da napravi jeftiniju verziju?
Ovo je dio priče o kojem se najmanje romantično govori, jer je film umjetnost, ali je Hollywood istovremeno i ogromna industrija u kojoj se svaki trošak računa. Ako produkcija može da napravi digitalnog izvođača koji izgleda dovoljno dobro, a pritom smanji troškove snimanja, putovanja, ponovljenih scena i dugih produkcijskih procesa, postoji snažan ekonomski motiv da to uradi. AI nema sindikat, ne traži hotel, ne kasni na set, ne dobija grip, može da bude 25-godišnjak danas i 25-godišnjak za deset godina, može da govori deset jezika i može da se pojavi u više scena, pa čak i više verzija istog sadržaja, bez fizičkog prisustva. Čovjek dolazi na posao da bi odigrao ulogu, dok je za algoritam to samo zadatak koji treba izvršiti. U trenutku kada tehnologija postane dovoljno uvjerljiva, cijena više neće biti samo tehničko pitanje, već jedan od glavnih razloga zbog kojih će producenti birati između stvarnog i digitalnog izvođača.
Prvi na udaru nijesu najveće zvijezde
Tom Kruz, Meril Strip ili Leonardo Dikaprio nijesu najveći problem ove revolucije. Velike zvijezde imaju nešto što AI nema – ime. Njihovo ime prodaje film, privlači publiku i predstavlja marketinšku vrijednost koju nije moguće jednostavno zamijeniti algoritmom. Problem su oni koji tek dolaze: statisti, mladi glumci, kaskaderi, glasovni izvođači i ljudi koji dobijaju male uloge i upravo preko njih grade karijeru. Ako se umjesto deset ljudi u pozadini scene napravi deset digitalnih likova, deset ljudi ostaje bez posla. Ako se umjesto mladog glumca angažuje sintetički lik, jedan početak karijere je nestao. A bez početka nema ni buduće zvijezde. Tu se krije možda najveći paradoks AI revolucije u Hollywoodu: industrija može napraviti savršenog digitalnog glumca, ali može istovremeno uništiti prostor u kojem bi stvarni glumac trebalo da nauči da bude dobar.
Može li AI da glumi?
AI može da imitira emociju, promijeni izraz lica, proizvede drhtaj glasa, napravi suze, osmijeh ili strah. Može da nauči obrasce ljudskog ponašanja i da ih reprodukuje sa sve većom uvjerljivošću. Ali postoji jedno pitanje na koje tehnologija ne mora ni da odgovori da bi pobijedila: da li je publici uopšte važno da li je emocija stvarna? Gledalac ne kupuje laboratorijski nalaz da bi provjerio da li je glumac zaista osjećao ono što prikazuje. On kupuje priču. Ako ga priča pogodi, posao je završen. Upravo zato najveći problem za tradicionalnu glumu možda neće nastati kada AI postane „bolji glumac“, već kada publika prestane da pravi razliku između ljudske i sintetičke izvedbe. Ako gledalac prihvati digitalnog protagonista kao potpuno ravnopravnog stvarnom glumcu, industrija će dobiti ono što tehnologija uvijek donosi tržištu – mogućnost da se isti proizvod napravi brže, jeftinije i u većem obimu.
Hollywood je već dobio novu dilemu
Do sada je pitanje bilo: „Da li je ovo glumac ili AI?“ U budućnosti koje zapravo više nije daleko, važnije pitanje može postati: „Da li je to uopšte važno?“ Ako publika prihvati digitalnog protagonista, studiji će dobiti ogromnu slobodu. Mogu da kreiraju lik koji izgleda tačno onako kako žele, mogu da ga mijenjaju, pomlađuju, vraćaju u različite epohe, prebacuju iz jednog filma u drugi i koriste u različitim tržištima. Tada se mijenja čitav koncept filmske zvijezde, jer zvijezda više ne mora nužno biti čovjek. Može postati brend, lice i algoritam. A možda će najveća vrijednost glumca u takvom Hollywoodu upravo biti dozvola da se njegovo lice, glas i način izvođenja koriste i onda kada on nije prisutan.
AI neće ubiti glumu. Ubiće dio glumačkog posla.
Zato je tvrdnja da će AI zamijeniti glumce istovremeno i tačna i netačna. Neće preko noći nestati ljudi ispred kamera, niti će publika odjednom izgubiti interesovanje za stvarne zvijezde. Ali će nestajati poslovi koje AI može da uradi dovoljno dobro i dovoljno jeftino. To je mnogo važnije od pitanja može li mašina da bude bolja od čovjeka. Ona ne mora da bude bolja. Dovoljno je da bude dovoljno dobra, brža i jeftinija. Ista logika već mijenja brojne druge profesije, a Hollywood je samo jedno od mjesta na kojem se ta promjena posebno jasno vidi.
Možda ćemo zato vrlo brzo gledati film u kojem će lice glavnog junaka biti savršeno, glas savršen, pokreti savršeni, emocija savršena, scena savršena, a produkcija brža i jeftinija nego ikada ranije. I onda će ostati samo jedno pitanje koje nijedan algoritam ne može da riješi umjesto nas: ako je publika zadovoljna, da li će je uopšte zanimati što glumac nikada nije bio tamo?
Možda najveća opasnost AI u Hollywoodu zato nije da će napraviti boljeg glumca. Možda je u tome što će napraviti glumca koji nikada nije morao da bude čovjek.
ETOportal
