U vremenu kada nam je gotovo svaki sadržaj dostupan jednim klikom, pozorište i dalje uspijeva da napuni sale. Film možemo gledati kod kuće, seriju možemo zaustaviti kad god poželimo, a gotovo beskrajan izbor sadržaja nalazi se na telefonu. Ipak, postoji nešto zbog čega ljudi i dalje oblače kaput, izlaze iz kuće i odlaze da nekoliko sati provedu u mraku pozorišne sale.
Možda je odgovor upravo u tome što pozorište ne može da se zaustavi.
Predstava se događa samo jednom, u tom konkretnom trenutku, pred ljudima koji su tog dana sjeli u gledalište. Glumac može izgovoriti isti tekst stotinu puta, ali nijedna izvedba nije potpuno ista. Drugačija je energija publike, drugačiji osjećaj u sali, drugačija reakcija na neku scenu. Nekada se dogodi tišina koja traje samo nekoliko sekundi, a upravo ona ostane u sjećanju duže od čitave predstave.
To je iskustvo koje ekran teško može da zamijeni.
Pozorište traži prisustvo. Dok gledamo film kod kuće, možemo pogledati telefon, otići po kafu, pritisnuti pauzu ili usput provjeriti poruke. U pozorištu toga nema. Kada se svjetla ugase i zavjesa otvori, publika na neko vrijeme ostavlja svakodnevicu iza sebe.
U tome možda i jeste jedna od najvećih vrijednosti pozorišta danas – ono nas tjera da budemo tu.
Posebna je i blizina između glumca i publike. Čak i kada je scena udaljena nekoliko metara, gledalac osjeća da prisustvuje nečemu živom i stvarnom. Greška, zastoj, promjena tona ili spontana reakcija publike ne moraju biti problem. Naprotiv, upravo takvi trenuci podsjećaju da pred nama nisu savršeno montirane slike, već ljudi koji zajedno stvaraju predstavu.
Pozorište se, međutim, ne drži podalje od tehnologije. Naprotiv, društvene mreže postale su važan način na koji predstave pronalaze novu publiku. Kratki video, fotografija sa probe ili razgovor sa glumcima mogu zainteresovati nekoga ko možda nikada ranije nije kupio kartu. Tehnologija tako ne mora biti konkurencija pozorištu – može biti put do njega.
Posebno je važno pitanje mladih gledalaca. Generacije koje su odrasle uz telefone, streaming platforme i društvene mreže imaju ogroman izbor sadržaja. Zato pozorište mora da pronađe način da im pokaže da odlazak na predstavu nije obaveza, već iskustvo koje se ne može dobiti preko ekrana.
A kada mladi jednom osjete atmosferu pune sale, reakciju publike i trenutak kada glumac izađe pred njih, pozorište prestaje da bude samo „stara umjetnost“. Postaje nešto što pripada i njihovom vremenu.
Možda upravo zato pozorište opstaje. Ne zato što može da se takmiči sa ekranima u brzini, dostupnosti ili količini sadržaja, već zato što nudi nešto sasvim drugačije.
Dok ekran može da nam pokaže svijet, pozorište nas na nekoliko sati pozove da budemo dio njega.
I dok god postoji potreba da se ljudi okupe u istoj sali, utišaju telefone i zajedno dožive jednu priču, pozorište će imati svoje mjesto. Bez obzira na to koliko ekrana imamo oko sebe.
ETOportal/N.G.
