Poskupljenje jogurta, kisjelog mlijeka i pavlake za 8,5 odsto otvara pitanje rasta troškova, odnosa mljekara i trgovinskih lanaca i sve većeg pritiska na potrošače u Crnoj Gori.
Najavljeno povećanje cijena jogurta, kisjelog mlijeka i pavlake domaćih proizvođača za prosječno 8,5 odsto, koje stupa na snagu 9. novembra, nije samo još jedna korekcija cjenovnika, već pokazatelj dubljeg problema u odnosima između troškova proizvodnje, trgovine i kupovne moći građana. Poslije četiri godine bez promjene cijena ovih proizvoda, mljekare Lazine, Nika i Srna najavljuju poskupljenje koje obrazlažu rastom troškova i potrebom da se makar djelimično nadoknadi inflatorni pritisak. Njihov argument da je kumulativna inflacija u posmatranom periodu dostigla 18,42 odsto, dok je najavljeno povećanje znatno niže, ukazuje na pokušaj naknadnog usklađivanja cijena sa ekonomskim okolnostima. Međutim, podatak o inflaciji, čak i kada se uzme kao polazna osnova za opravdanost korekcije, ne daje automatski odgovor na pitanje koliko su porasli pojedinačni troškovi mljekara, kakva je njihova profitabilnost i koliki dio dodatnog opterećenja zaista preuzimaju proizvođači. Upravo tu počinje suština problema dali se domaća proizvodnja mliječnih proizvoda nalazi između rastućih ulaznih troškova, zahtjeva trgovinskih lanaca i tržišta na kojem kupovna moć građana ne raste nužno istim tempom. Posebno je značajno što cijena pasterizovanog mlijeka, prema najavi mljekara, ostaje nepromijenjena, pa se korekcija za sada odnosi na određenu grupu fermentisanih proizvoda, a ne na cjelokupan mliječni asortiman. Zato ovo poskupljenje ne treba posmatrati izolovano, već kao signal pritisaka koji se prenose kroz cijeli prehrambeni lanac.
Ipak, ekonomsko opravdanje proizvođača ne poništava pitanje položaja potrošača. Za domaćinstva koja svakodnevno kupuju jogurt, kisjelo mlijeko i pavlaku, povećanje od 8,5 odsto znači dodatni izdatak koji se, posmatran pojedinačno, možda ne čini velikim, ali u zbiru sa drugim poskupljenjima postaje dio kontinuiranog smanjenja raspoloživog dohotka. Rizik je da se teret prilagođavanja tržišta ponovo najvećim dijelom prenese na građane, dok se odnos između proizvođača i velikih trgovinskih lanaca dodatno zaoštrava. Posebnu pažnju izazivaju informacije da pojedini trgovački lanci odbijaju da prihvate povećanje nabavnih cijena domaćih proizvođača, uz mogućnost da njihovi proizvodi zbog toga budu uklonjeni sa polica. Ukoliko se takva praksa nastavi, posljedice neće snositi samo mljekare, već i potrošači, koji bi mogli ostati bez dijela domaće ponude ili biti usmjereni ka proizvodima iz uvoza. Time se otvara i šire pitanje tržišne ravnoteže: koliko je održiv model u kojem proizvođači tvrde da ne mogu dugoročno poslovati bez korekcije cijena, trgovci nastoje da zaštite svoje komercijalne pozicije, a građani postaju krajnji amortizer svih tih pritisaka. U tom smislu, najavljeno poskupljenje nije neposredan dokaz novog inflatornog talasa, ali jeste upozorenje da se troškovi proizvodnje i distribucije i dalje prelivaju na maloprodajne cijene. Odgovor na pitanje kuda takva kretanja vode zavisiće od transparentnosti formiranja cijena, stvarne pregovaračke ravnoteže između mljekara i trgovinskih lanaca, ali i od sposobnosti države da zaštiti konkurenciju i obezbijedi uslove za održivost domaće proizvodnje. Jer, ako se očuvanje proizvođača i tržišne stabilnosti bude finansiralo isključivo iz novčanika potrošača, dugoročno neće biti zaštićena ni domaća proizvodnja ni životni standard građana.
Izvor : Vijesti / MONSTAT
ETOportal / V.M.
