Dok Privredna komora i predstavnici kompanija za fizičko obezbjeđenje upozoravaju da bi povećanje minimalnih zarada moglo ugroziti hiljade radnih mjesta, nameće se pitanje da li se problem nalazi u novim troškovima ili u načinu na koji je ovaj sektor godinama organizovao poslovanje. Ako 2.225 zaposlenih radi u djelatnosti koja ostvaruje 38,1 milion eura prihoda, a poslodavci tvrde da ne mogu podnijeti veće troškove zarada, javnost ima pravo da vidi detaljan obračun i odgovore na pet ključnih pitanja.
Predstavnici kompanija za fizičku zaštitu lica i imovine upozorili su Privrednu komoru Crne Gore da bi primjena najavljenih minimalnih zarada mogla značajno povećati njihove troškove i dovesti do smanjenja broja zaposlenih.
Prema podacima koje je Komora predstavila, u ovoj djelatnosti posluje 59 privrednih društava sa ukupno 2.225 zaposlenih. Njihov poslovni prihod u 2025. godini iznosio je 38,1 milion eura, dok je ukupna neto dobit bila tri miliona eura.
Predstavnici sektora navode da bi godišnji trošak bruto zarada, koji sada iznosi 22,4 miliona eura, mogao porasti za čak 13 miliona eura. Tvrde da bi takav rast bio teško nadoknaditi iz postojećeg poslovanja, zbog čega traže usklađivanje cijena ugovora, podršku države i postepenu primjenu takozvanog Euro modela.
Međutim, u saopštenju nijesu predstavljeni detaljni obračuni koji bi pokazali kako je dobijena procjena od 13 miliona eura, koliko zaposlenih bi bilo obuhvaćeno povećanjem, kolike su njihove sadašnje zarade i kakva je struktura troškova kompanija.
Upravo tu počinje priča koju ne bi trebalo završiti ponavljanjem upozorenja poslodavaca.
Pet pitanja na koja Privredna komora i poslodavci moraju da odgovore
1. Ako je poslovni prihod sektora 38,1 milion eura, a trošak zarada 22,4 miliona, gdje završava ostatak novca i kako je izračunato da je povećanje zarada od 13 miliona neizbježno?
Prema podacima koje je objavila Komora, razlika između prihoda i troškova bruto zarada iznosi 15,7 miliona eura. Naravno, taj iznos nije čista zarada kompanija, jer iz njega treba pokriti druge poslovne rashode, poreze i obaveze. Ipak, javnost ima pravo da vidi strukturu tih troškova.
Zašto nije objavljena detaljna analiza poslovanja 59 kompanija? Koliki su troškovi administracije, opreme, vozila, menadžmenta, podizvođača i drugih usluga? Koliko iznose troškovi po zaposlenom i kako se razlikuju među kompanijama?
Neto dobit od tri miliona eura sama po sebi ne dokazuje da sektor ne može podnijeti veće zarade. Ona pokazuje rezultat poslovanja nakon svih rashoda, ali ne objašnjava kako je izračunat budući trošak.
2. Koliko danas zarađuju ljudi koji svakodnevno čuvaju objekte, banke, tržne centre i institucije?
Predstavnici sektora govore o rastu troškova rada, ali u saopštenju nema podatka o tome kolike su stvarne zarade zaposlenih koji obavljaju fizičku zaštitu.
Koliko njih prima minimalnu zaradu, koliko radi noću, vikendom i praznicima, koliko iznose dodaci i da li se svi zakonski propisani dodaci redovno isplaćuju?
Minimalna zarada u Crnoj Gori zakonom je određena na 600 eura neto za radna mjesta do V nivoa kvalifikacije, odnosno 800 eura za radna mjesta sa VI i višim nivoom kvalifikacije. To nije proizvoljan zahtjev zaposlenih, već zakonski utvrđeno pravo. <Cite refs={[„turn832716search3″,“turn832716search9“]}/>
Ako se poslovni model kompanija zasniva na velikom broju zaposlenih koji rade u smjenama, zašto se sada ne govori i o tome da li su cijene usluga godinama bile formirane na račun niskih zarada?
3. Ako su javni ugovori zaključivani po cijenama koje više ne odgovaraju troškovima, ko je odgovoran što takvi ugovori nijesu bolje planirani?
Poslodavci tvrde da ih opterećuju fiksne cijene ugovora sa državnim organima i javnim preduzećima. Međutim, kompanije koje učestvuju na tenderima same dostavljaju ponude i prihvataju uslove pod kojima će obavljati usluge.
Da li su prilikom izračunavanja cijena uračunati svi troškovi zaposlenih, smjenski rad, noćni i praznični rad, zakonske obaveze i mogući rast troškova tokom trajanja ugovora?
Zakon o javnim nabavkama predviđa određene mogućnosti izmjene ugovora pod propisanim uslovima, uključujući slučajeve nepredviđenih okolnosti, ali to ne znači da se svaki ugovor može automatski i jednostrano poskupiti. <Cite refs={[„turn832716search2″,“turn832716search10“]}/>
Zato je važno utvrditi da li su kompanije prilikom potpisivanja ugovora preuzele poslovni rizik koji sada žele da prebace na javne naručioce, odnosno na novac poreskih obveznika.
4. Gdje su dokazi da će povećanje zarada dovesti do otpuštanja i koliko je klijenata već najavilo raskid ugovora?
U saopštenju se navodi da privatni klijenti najavljuju otkazivanje ugovora ili smanjenje obima usluga obezbjeđenja zbog sopstvenih troškova.
Ali koliko je takvih klijenata? Koliko ugovora je već raskinuto, koliko ih je pred raskidom i koliko bi zaposlenih konkretno moglo ostati bez posla?
Upozorenje da bi moglo doći do otpuštanja nije isto što i dokaz da će se ona dogoditi. Ako poslodavci raspolažu konkretnim podacima, trebalo bi da ih predstave javnosti, zajedno sa procjenom mogućih posljedica.
U suprotnom, građani dobijaju samo najavu mogućeg scenarija, bez podataka na osnovu kojih bi mogli da procijene koliko je on realan.
5. Zašto se od države traži da nadoknađuje troškove poslovanja, a ne objavljuje se šta su kompanije same uradile da unaprijede produktivnost i poslovanje?
Privredna komora i Asocijacija predlažu usklađivanje cijena javnih ugovora, utvrđivanje najniže prihvatljive cijene radnog sata i ciljanu podršku radno intenzivnim djelatnostima.
To su zahtjevi koji zaslužuju javnu raspravu, ali prije eventualne državne pomoći potrebno je odgovoriti na pitanje šta su same kompanije učinile da smanje nepotrebne troškove, unaprijede organizaciju rada, uvedu savremeniju opremu i poboljšaju efikasnost.
Ako država treba da učestvuje u pokrivanju dodatnih troškova, da li će zauzvrat zahtijevati garancije da zaposleni neće biti otpuštani, da će im zarade biti uredno isplaćivane i da će se poštovati svi zakonski dodaci?
Javna pomoć ne može biti samo način da se zaštiti poslovanje kompanija, bez jasnih obaveza prema radnicima i poreskim obveznicima.
Veće zarade nijesu problem koji treba predstavljati kao prijetnju
U ovoj raspravi ne treba zanemariti stvarne izazove sa kojima se suočavaju kompanije koje zapošljavaju veliki broj ljudi. Rast troškova rada, kašnjenje javnih naručilaca u plaćanju i ugovori sa nepromjenljivim cijenama mogu predstavljati ozbiljan poslovni problem.
Ali jednako je važno da se ne stvori utisak da su veće zarade radnika uzrok svih teškoća u sektoru.
Radnici fizičkog obezbjeđenja obavljaju poslove koji podrazumijevaju odgovornost, smjenski rad, noćne smjene, rad tokom praznika i neposredan kontakt sa različitim bezbjednosnim rizicima. Njihova zarada ne može se posmatrati isključivo kao trošak koji treba svesti na najmanju moguću mjeru.
Ako je djelatnost godinama poslovala po cijenama koje nijesu ostavljale prostor za zakonski rast zarada, onda se mora razgovarati i o načinu na koji su te cijene formirane, o tenderima, konkurenciji i odgovornosti poslodavaca.
Država, s druge strane, mora uredno plaćati svoje obaveze i obezbijediti da javne nabavke ne podstiču nerealno niske ponude koje se kasnije pretvaraju u problem za zaposlene.
Zato ključno pitanje nije da li zaposleni treba da dobiju veće zarade – na to pitanje zakon već daje odgovor. Ključno je zašto pojedini poslovni modeli tvrde da ne mogu opstati ako se radnicima obezbijedi ono što im po zakonu pripada.
ETOportal
