Dok Vaterpolo savez Crne Gore (VPSCG) i domaći klubovi iz sezone u sezonu ističu hroničan nedostatak trenera, istovremeno se događa tiha, ali zabrinjavajuća pojava, odlazak iskusnih, školovanih i dokazano uspješnih stručnjaka iz zemlje. Trenera koji bi, realno gledano, trebalo da budu oslonac budućnosti crnogorskog vaterpola, ako ona uopšte postoji u ovakvim okolnostima.
Jedan slučaj posebno je iznenadio i našu redakciju.
Riječ je o čovjeku koji je proveo 11 godina u vaterpolo trenažnom procesu ( bez vremena treniranja vaterpola), od čega dvije godine kao pomoćni trener seniorske reprezentacije Crne Gore. Osvajač Jadranske lige sa mlađim kategorijama, čovjek čiji su timovi donosili zlato, srebro i bronzu, kako na domaćem, tako i na međunarodnom nivou. Kao pomoćni trener u nacionalnom timu, osvojio je bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu U18 u Argentini 2024. godine, jedan od poslednjih značajnih rezultata reprezentacije u mlađim uzrastima.
Takođe, osvajač Kupa i Prvenstava Crne Gore u više uzrasta. U pitanju je trener koji ne samo da poznaje sistem, već ga je godinama stvarao.
I umjesto da ga sistem prepozna, angažuje, podrži i razvija, desilo se suprotno: otišao je iz Crne Gore. Napustio je crnogorski vaterpolo sport kojem je dao više od decenije života, medalje neka idu drugoj zemlji..
Zamislimo: da je možda umjesto vaterpola – jedina sportska disciplina u njegovom životu bila učestvovanje i vojnom krosu srednjih škola, možda bi danas bio selektor. Jer, kako izgleda, kriterijumi ne prate stručnost, već neke druge linije moći.
U zemlji koja se ponosi vaterpolo tradicijom, sve češće se zaboravljaju oni koji tu tradiciju stvaraju, iskusni treneri. I dok se klubovi bore sa manjkom stručnog kadra, najbolji odlaze tiho. Bez pompe, ali sa gorčinom.
Vaterpolo ne gubi samo trenere. Gubi sistem. Gubi budućnost.
ETOportal/ Sportska redakcija
