Negdje među zvijezdama, okružena tišinom svemira, pluta jedna mala, ali čudesna lopta, naša Zelena planeta. Jedina za koju znamo da diše, da raste, da voli. Dala nam je sve ,rijeke koje šapuću, šume koje dišu, nebo koje nas grli. I šta smo joj uzvratili?
Umjesto zahvalnosti, donijeli smo joj bol. Iskopali smo joj srce zbog rude, spalili pluća da bismo sijali beton, isušili suze zarad profita. Svaki posječeni bor je šapat njenog bola, svaka izumrla vrsta, njena nijema molitva.
A ona i dalje ćuti. Ne buni se, ne viče, samo se povlači. Vjetar sve češće nosi pepeo umjesto mirisa. More više ne pjeva, samo viče. Kiša više ne umiva ,sada prijeti.
I možda će doći dan kada će nas planeta odbaciti, ne iz osvete, već iz samoodbrane.
Ali još nije kasno.
Ona nas još čeka. Da se probudimo. Da čujemo. Da prestanemo da je gledamo kao izvor, a počnemo da je čuvamo kao dom. Jer nema rezervne planete. I nema više vremena.
Zemlja ne traži mnogo, samo da budemo ljudi.
ETOportal/Nataša Goleš