Kako se pristupni proces Crne Gore približava svojoj završnoj fazi, unutar Evropske unije sve jasnije izlaze na površinu razlike u pogledu budućeg modela članstva. Dok dio država članica i institucija smatra da bi nakon više od decenije pregovora i detaljnog nadzora Crna Gora trebalo da uđe u Uniju bez dodatnih političko-pravnih ograda, druge zagovaraju uvođenje postpristupnih zaštitnih klauzula kao svojevrsnog instrumenta dugoročne stabilnosti sistema. Ta dilema u suštini otvara pitanje da li se proces proširenja završava političkom odlukom o povjerenju ili tehničkim modelom trajne kontrole.
Zagovornici liberalnijeg pristupa podsjećaju da je Crna Gora od 2012. godine prošla kroz jedan od najintenzivnijih procesa evropske integracije, uz kontinuirani monitoring i usklađivanje sa pravnim tekovinama EU u velikom broju poglavlja. Kao ključne argumente ističu malu ekonomsku težinu države, stabilnu vezanost za euro i potpunu usklađenost sa vanjskom i bezbjednosnom politikom Unije, što bi, prema njihovom mišljenju, trebalo da bude dovoljno za punopravno članstvo bez dodatnih ograničenja. U tom okviru, novi mehanizmi bi mogli biti shvaćeni više kao politička rezerva nego kao realna potreba sistema.
Nasuprot tome, dio država članica insistira na oprezu, posebno u kontekstu geopolitičkih promjena i sve izraženije konkurencije globalnih aktera na prostoru Zapadnog Balkana. Njemačka, Francuska i Holandija, prema diplomatskim izvorima, zagovaraju model u kojem bi određene zaštitne klauzule ostale aktivne i nakon pristupanja, naročito u oblastima pravosuđa i unutrašnjeg tržišta. Ipak, činjenica da se uopšte vodi rasprava o punom članstvu bez dodatnih uslova predstavlja i značajan signal političkog povjerenja u reformski put Podgorice, ali i dokaz da se u Briselu i dalje traži balans između strateškog proširenja i institucionalne predostrožnosti.
ETOportal / V.M.
