Dok se savremeno čovječanstvo svakodnevno suočava sa vijestima o ultimatumima, vojnim blokadama i trci u naoružanju, jedno od najintrigantnijih pitanja današnjice ponovo dolazi u centar pažnje, ali ovoga puta sa dozom surove iskrenosti. Umjesto spekulacija o tome kada ćemo uspostaviti kontakt sa vanzemaljskim civilizacijama, čuveni astrofizičar sa Harvarda, profesor Avi Leb, nudi otrežnjujuću perspektivu koja dovodi u pitanje našu sopstvenu zrelost. Njegova teza je jasna i provokativna: ako nas napredna bića iz svemira posmatraju, velika je vjerovatnoća da nas namjerno zaobilaze u širokom luku.
Leb smatra da prava mjera inteligencije jedne civilizacije nije u tehnološkom napretku samom po sebi, već u sposobnosti te vrste da očuva sopstveni dom i živi u miru. Prema njegovim riječima, naša opsjednutost granicama, moreuzima i razornim oružjem, koja nas redovno dovodi na samu ivicu globalnog uništenja, za svaku iole napredniju vrstu predstavlja dokaz da smo još uvijek u ranoj, agresivnoj fazi razvoja. Dok trošimo nezamislive sume novca na vojne budžete i međusobna trvenja, nauka i istraživanje kosmosa dobijaju tek mrvice resursa, što nas u očima posmatrača sa strane čini vrstom koja ne razumije sopstvene prioritete.
Ovaj „paradoks tišine“ iz svemira, prema Lebu, ne mora značiti da smo sami u kosmosu. Naprotiv, tišina može biti svjestan izbor onih koji su odavno prerasli konflikte kakve danas gledamo na Zemlji. On ističe da bi napredna bića našu civilizaciju vjerovatno posmatrala kao djecu koja se nasilno otimaju oko igračaka u pijesku, nesvjesna voza budućnosti koji prolazi tik pored njih. U takvoj konstelaciji snaga, niko ne želi da troši energiju na komunikaciju sa vrstom koja još uvijek nije naučila osnovnu lekciju opstanka – kako da sačuva planetu i suzbije sopstvenu autodestruktivnost.
Čak i u trenutku kada američka administracija najavljuje otvaranje tajnih arhiva i objavljivanje dokumenata o neidentifikovanim fenomenima, profesor Leb ostaje skeptičan prema našoj kolektivnoj reakciji. On upozorava da su dokazi o postojanju drugih civilizacija možda već tu, ali da mi kao društvo nijesmo spremni da prihvatimo istinu koja bi nas skinula sa trona „centra svemira“. Njegova poruka je jasna i služi kao ogledalo u kojem se ogleda naša trenutna stvarnost: prije nego što uputimo poziv ka zvijezdama, moramo naučiti kako da budemo ljudi na sopstvenoj planeti.
Umjesto da strahujemo od onoga što se krije u mraku kosmosa, možda je vrijeme da se zapitamo kakvu sliku šaljemo tamo gdje mraka nema. Jer, dok god su nam prioriteti uništenje i dominacija, ostaćemo samo još jedna tiha tačka u beskraju, nedovoljno zanimljiva za bilo kakav ozbiljan razgovor.
ETOportal
