Sloboda govora jedno je od osnovnih prava svakog demokratskog društva i o njenom značaju ne bi trebalo da bude spora. Svako ima pravo na mišljenje, na kritiku vlasti, na neslaganje sa politikama i na javno iznošenje stavova, uključujući i stavove koji nijesu prijatni onima kojima su upućeni. Međutim, čini se da se u javnom prostoru sve češće zaboravlja jedna važna razlika – pravo da nešto kažemo nije isto što i pravo da u svakom trenutku, na svakom mjestu i u okviru svakog događaja govorimo šta želimo.
Ta razlika posebno dolazi do izražaja kada je riječ o događajima koji imaju jasno utvrđen program i protokol.
Kada nekoga pozovete da otvori filmski festival, dodijelite mu određenu ulogu u programu. Ta osoba nije pozvana da održi bilo kakav javni govor po sopstvenom izboru, već da učestvuje u ceremoniji čiji su sadržaj i svrha unaprijed određeni. Festival je posvećen filmu, umjetnosti, autorima i publici i sasvim je legitimno očekivati da se i ceremonija otvaranja tome prilagodi.
To ne znači da gost nema pravo na politički stav. Naravno da ima. Ne znači ni da glumac, reditelj ili bilo koji drugi umjetnik mora da ćuti o društvu u kojem živi. Naprotiv, umjetnost je često upravo prostor u kojem se društvene pojave preispituju i kritikuju.
Ali postoji razlika između slobodnog javnog nastupa i prihvaćene uloge u okviru određenog događaja.
Ako neko prihvati poziv da bude dio zvaničnog otvaranja festivala, prihvata i određeni okvir tog događaja. Organizator, sa druge strane, ima odgovornost prema festivalu, publici, učesnicima i samom programu. Kao što ne bi bilo uobičajeno da se na otvaranju sportskog takmičenja održava politički skup, tako ni filmski festival ne mora postati tribina za političke obračune samo zato što je jedan od učesnika dobio priliku da se obrati publici.
Upravo tu dolazimo do pitanja koje se često pogrešno postavlja: da li je ograničavanje sadržaja jednog protokolarnog obraćanja automatski cenzura?
Ne mora biti.
Cenzura i sloboda govora jesu ozbiljna pitanja, ali ne možemo svako neslaganje organizatora sa sadržajem nečijeg govora automatski proglasiti gušenjem slobode izražavanja. Ako organizator nekome kaže da određena tema nije predviđena u okviru zvaničnog programa, to samo po sebi ne znači da toj osobi zabranjuje da o toj temi govori bilo gdje drugo.
Naravno, granica postoji i ona ne smije biti nevidljiva. Organizatori ne bi smjeli koristiti protokol kao izgovor za uklanjanje svakog mišljenja koje im je politički neprijatno. Ako bi kriterijum bio isključivo to da li je neko kritikovao vlast, onda bi se zaista otvorilo ozbiljno pitanje zloupotrebe organizatorske moći.
Ali ako je princip isti za sve – ovdje se govori o festivalu, filmu i umjetnosti, dok su politički govori izvan programa – onda je teško razumjeti zbog čega bi takva odluka sama po sebi predstavljala kršenje slobode govora.
Jer sloboda govora ne podrazumijeva da nam neko mora obezbijediti mikrofon na događaju koji organizuje.
Možemo slobodno govoriti, ali ne možemo zahtijevati da svaki prostor bude naš prostor za govor.
To važi za sve. I za vlast i za opoziciju, i za umjetnike i za novinare, i za one sa kojima se slažemo i za one čije stavove ne podržavamo.
Upravo je u tome suština principijelnog odnosa prema slobodi govora: braniti pravo čovjeka da govori ne znači istovremeno tvrditi da organizator svakog događaja mora da mu omogući da govori kad god i o čemu god želi.
A možda bi nam svima koristilo da prije nego što svako neslaganje proglasimo cenzurom, napravimo upravo tu jednostavnu razliku.
ETOportal/Nataša Goleš
