Crna Gora je uvozno zavisno tržište i ne može svojim odlukama određivati cijenu sirove nafte na međunarodnom tržištu. Međutim, država ima određene mehanizme kojima može ublažavati prenos međunarodnih šokova na domaće tržište. Jedan od njih je akcizna politika, dok je drugi sistem obaveznih rezervi naftnih derivata.
Za razliku od tvrdnji da Crna Gora nema nikakve zalihe, Ministarstvo energetike i rudarstva saopštilo je u martu 2026. da država ima formirane obavezne rezerve od 44.260 metričkih tona benzina i eurodizela, što predstavlja 40 odsto tadašnje ukupne zakonske obaveze. Ukupna obaveza bila je navedena na nivou od 112.340 tona, odnosno ekvivalentu 90 dana neto uvoza.
To je važna razlika jer Crna Gora ima formirane obavezne rezerve, ali ih sistem i dalje postepeno povećava prema zakonskim obavezama.
Upravo zbog toga pitanje energetске sigurnosti nije samo pitanje današnje cijene goriva, već i sposobnosti države da u slučaju poremećaja obezbijedi kontinuitet snabdijevanja.
Aktuelna cijena od 1,95 eura za litar dizela sama po sebi ne znači da će hrana, prevoz i ostale usluge automatski poskupjeti za isti procenat. Ali ukoliko bi međunarodne cijene nafte nastavile da rastu i ako bi takav trend potrajao, pritisak bi se mogao širiti kroz više sektora istovremeno.
Za građane je zato najvažnije pratiti tri pokazatelja:
-cijenu goriva, kretanje ukupne inflacije i rast zarada.
Ako gorivo raste, ali se istovremeno povećavaju produktivnost i realni prihodi, udar na standard može biti blaži.
Ako gorivo i ostale potrošačke cijene rastu brže od prihoda, realna kupovna moć slabi.
To je suština problema sa kojim se suočavaju domaćinstva.
Poskupljenje goriva zato ne treba posmatrati izolovano.
Za građanina ono počinje na benzinskoj pumpi, ali se potencijalno nastavlja kroz cijenu prevoza, dostave, hrane i drugih usluga.
Aktuelni podaci pokazuju da je eurodizel u Crnoj Gori stigao do 1,95 eura po litru, dok je MONSTAT već registrovao značajan mjesečni rast cijena u kategoriji prevoza i ukupnu inflaciju od 4,5 odsto na godišnjem nivou u avgustu.
Zato se pravo pitanje ne svodi samo na to koliko košta litar goriva. Pitanje je koliko će dugo trajati povećani troškovi, u kojoj mjeri će ih privreda prenijeti na potrošače i da li će rast zarada uspjeti da prati rast troškova života.
Za domaćinstva sa prosječnim prihodima svaki pojedinačni udar možda izgleda podnošljivo. Ali kada se istovremeno povećavaju gorivo, prevoz, hrana, stanovanje i druge osnovne potrebe, zbirni efekat postaje znatno važniji od cijene bilo koje pojedinačne stavke.
Upravo tu poskupljenje goriva prestaje biti samo pitanje energetike i postaje pitanje životnog standarda.
ETOportal / V.M.
