Vještačka inteligencija više ne mora da čeka da joj kažemo šta želimo. Dovoljno je da posmatra šta radimo.
Svaki put kada zastanemo na nekom videu, pročitamo tekst do kraja, nešto pretražimo, preskočimo određeni sadržaj ili se vratimo na objavu koju smo ranije vidjeli, ostavljamo podatke o svom ponašanju. Kada se takvi podaci prikupljaju tokom dužeg perioda, algoritmi mogu da uočavaju obrasce i na osnovu njih predviđaju šta bi nam moglo biti zanimljivo.
AI Fokus/nataša Goleš
Zato nam se na društvenim mrežama, video-platformama i internet prodavnicama često pojavljuje sadržaj koji djeluje kao da je „pogođen“. Sistem ne zna nužno šta ćemo poželjeti, ali na osnovu našeg prethodnog ponašanja pokušava da izračuna šta je najvjerovatnije da ćemo gledati, kliknuti ili kupiti.
Tu počinje zanimljiviji dio priče.
Ako algoritam dovoljno dobro predviđa naše interesovanje, on može početi da bira koji će sadržaj prvo stići do nas. A ono što nam se češće prikazuje ima veću šansu da privuče našu pažnju. Tako se granica između predviđanja i uticaja postaje sve manje jasna.
To ipak ne znači da vještačka inteligencija može da čita misli. Ona nema direktan pristup našim željama, osjećanjima ili budućim odlukama. Može samo da pravi procjene na osnovu podataka i obrazaca ponašanja, a takve procjene mogu biti i pogrešne.
Problem nastaje kada zaboravimo da iza „slučajno odabranog“ sadržaja često stoji veoma složen sistem preporuka. Ono što vidimo na ekranu nije nužno samo ono što je trenutno najpopularnije, već ono za šta algoritam procjenjuje da će upravo nama zadržati pažnju.
U budućnosti bi sistemi vještačke inteligencije mogli postajati još precizniji. Umjesto da reaguju na ono što smo već uradili, mogli bi sve bolje da predviđaju šta ćemo uraditi sljedeće.
A upravo tu nastaje važno pitanje za korisnike: ako AI može veoma precizno da predvidi šta ćemo poželjeti, koliko će još biti važno da sami biramo šta želimo?
Za sada, odgovor je jednostavan – algoritam može da predviđa naše ponašanje, ali konačna odluka i dalje ostaje na čovjeku.
Pitanje je samo koliko ćemo biti svjesni trenutka kada algoritam prestane samo da nam pokazuje ono što volimo i počne da oblikuje ono što ćemo tek zavoljeti.
