Skup brend nije dokaz krivice, ali luksuzni životni stil javnog funkcionera otvara pitanje porijekla novca kada njegova vrijednost nije u skladu sa prijavljenim prihodima.
Skupa torba na ramenu, sat na ruci ili automobil ispred restorana sami po sebi nijesu nikakav dokaz nezakonitosti. Građanin ima pravo da svoj novac troši kako želi, pa makar za predmet koji vrijedi više od njegovih godišnjih primanja. U ekonomiji luksuza to ima svoju logiku, cijena nije određena samo materijalom i troškom proizvodnje, već i brendom, rijetkošću, reputacijom i statusom koji proizvod nosi. Torsten Veblen je još krajem XIX vijeka opisao fenomen „upadljive potrošnje“ – situaciju u kojoj se roba kupuje i zbog društvene poruke koju šalje. Rolex, Hermès ili drugi luksuzni brendovi zato ne prodaju samo predmet, već i simbol. Ali ono što je privatna stvar običnog građanina dobija drugačiju dimenziju kada luksuz nosi javni funkcioner. Tada pitanje nije da li neko smije da nosi skupi sat, već kako ga je platio i da li njegovi prijavljeni prihodi mogu da objasne takav životni standard.
Tu počinje razlika između statusnog simbola i javnog interesa. Ako političar sa uredno prijavljenim prihodima kupi skup sat, torbu ili automobil i za to postoji jasno objašnjenje, sama vrijednost predmeta nije dokaz bilo čega. Ali ako se kod funkcionera, njegovog bračnog druga ili drugih povezanih lica godinama pojavljuje imovina i potrošnja čija vrijednost očigledno zahtijeva objašnjenje, onda luksuz više nije samo modni detalj. Postaje indikator koji nadležni organi mogu provjeravati kroz prihode, imovinske kartone, vlasničke odnose, poklone, kredite i druge izvore novca. Upravo zato je važno razlikovati „skupo“ od „neobjašnjivo“. Prvo je stvar tržišta i ukusa dok drugo može postati pitanje integriteta javne funkcije. Crnogorski antikorupcijski okvir upravo prepoznaje značaj životnog stila javnih funkcionera, uključujući situacije kada on značajno odstupa od zvanično prijavljenih prihoda.
I zato priča o luksuznim brendovima političara ne bi trebalo da se pretvori u lov na etikete. Nije problem što na nečijem zglobu piše Rolex, niti što se na fotografiji vidi skupa torba. Problem nastaje onda kada javnost dobije pravo pitanje, a ne dobije odgovor. Odakle novac? Ko je kupac? Da li je predmet poklon? Ako jeste, od koga? Da li je imovina prijavljena? Postoji li kredit, nasljedstvo, prihod iz privatnog biznisa ili drugi zakoniti izvor? Kod običnog građanina odgovor na ova pitanja pripada njegovoj privatnosti; kod javnog funkcionera granice su drugačije upravo zato što funkcija nosi obavezu javne odgovornosti. Luksuz, dakle, nije dokaz krivice. Ali nesrazmjera između prijavljenih prihoda i vidljivog životnog standarda jeste pitanje koje javnost ima pravo da postavi, a institucije obavezu da provjere kada za to postoje zakonski uslovi. U ozbiljnom društvu ne sudi se po satu na ruci. Sudi se po tome može li se objasniti kako je do njega došlo.
ETOportal / V.M.
