Postoje ljudi koji bez mnogo razmišljanja jedu hljeb, tjesteninu, kolače ili brzu hranu, a njihova težina godinama ostaje gotovo ista. Sa druge strane, neki mnogo pažljivije biraju šta jedu i ipak se lakše ugoje. Na prvi pogled djeluje kao da je riječ samo o „brzom metabolizmu“, ali nauka pokazuje da je priča mnogo složenija.
Tjelesna težina rezultat je dugotrajnog odnosa između energije koju unosimo hranom i energije koju organizam troši. Međutim, ta potrošnja nije ista kod svih ljudi. Na nju utiču veličina i sastav tijela, godine, genetika, fizička aktivnost, ali i brojni procesi koji se odvijaju u organizmu dok mirujemo. Zbog toga dvije osobe mogu jesti slično, a tokom vremena imati različite promjene tjelesne težine.
Genetika ima značajnu ulogu u regulisanju tjelesne težine i apetita. Nasljedne razlike mogu uticati na osjećaj gladi i sitosti, način na koji organizam koristi energiju i sklonost ka dobijanju ili gubljenju kilograma. To ipak ne znači da postoji jednostavan „gen za mršavost“, već da na tjelesnu težinu utiče veliki broj genetskih i drugih faktora.
Važna je i svakodnevna aktivnost koju često uopšte ne primjećujemo. Neko više hoda, češće ustaje, stalno nešto radi rukama, mijenja položaj tijela ili jednostavno ima izraženiju potrebu za kretanjem. Takva potrošnja energije, koja nije klasično vježbanje, može biti značajna tokom dana. Zato osoba koja kaže da „ne trenira ništa“ ipak može biti prilično aktivna kroz svakodnevne navike.
Razlikuje se i osjećaj gladi. Neki ljudi zaista mogu pojesti veliku porciju u jednom obroku, ali ih tokom ostatka dana hrana mnogo manje zanima. Drugi češće osjećaju glad i lakše unose dodatne kalorije, čak i kada toga nisu potpuno svjesni. Na apetit utiču složeni signali između mozga, probavnog sistema i masnog tkiva, pa ni osjećaj gladi nije isti kod svih ljudi.
Sastav tijela takođe ima značaj. Mišićno tkivo troši energiju i u mirovanju, pa osoba koja ima više mišićne mase može imati veću potrošnju energije nego osoba iste tjelesne težine sa drugačijim sastavom tijela. Na ukupnu potrošnju utiču i procesi povezani sa varenjem hrane i stvaranjem toplote u organizmu.
Zanimljivo je i da istraživanja pokazuju velike individualne razlike u tome kako ljudi reaguju na višak hrane. Kada neko određeno vrijeme unosi više energije nego što mu je potrebno, organizam kod različitih ljudi ne reaguje potpuno isto. Kod pojedinaca se potrošnja energije može povećati više nego kod drugih, dok se kod nekih ljudi višak energije lakše skladišti. Naučnici zbog toga govore o različitim metaboličkim obrascima, ali još nije moguće sve razlike objasniti jednim jednostavnim mehanizmom.
Ipak, izraz „jede šta hoće i nikad se ne goji“ treba uzeti sa rezervom. Ono što vidimo kod jedne osobe tokom jednog obroka ne govori nam koliko je ukupno pojela tokom dana ili sedmice, koliko se kretala i kako joj se apetit mijenjao. Stabilna tjelesna težina obično znači da se kroz duži period unos i potrošnja energije približno usklađuju, čak i kada to nije očigledno na prvi pogled.
Zato se iza osobe koja godinama ima približno istu težinu, iako djeluje da jede sve što poželi, najčešće ne krije nikakva čarolija. U pitanju je kombinacija genetike, apetita, metabolizma, sastava tijela, svakodnevnog kretanja i drugih bioloških i životnih faktora. Upravo zbog toga poređenje sa drugom osobom često nema mnogo smisla – ljudski organizam ne troši i ne skladišti energiju na potpuno isti način kod svih.
ETOportal
