Savremene smjernice pokazuju da kontrola šećerne bolesti podrazumijeva više od terapije – važni su ishrana, kretanje, praćenje glukoze i redovne kontrole.
Šećerna bolest nije stanje koje se može posmatrati samo kroz vrijednost šećera izmjerenu jednog jutra. Za osobe koje žive sa dijabetesom, dugoročna kontrola bolesti podrazumijeva kombinaciju propisane terapije, praćenja glukoze, načina ishrane, fizičke aktivnosti i redovnih ljekarskih kontrola.
To nije stav zasnovan na popularnim savjetima sa društvenih mreža, već ono što se nalazi u aktuelnim preporukama Američkog udruženja za dijabetes (ADA) za 2026. godinu. ADA naglašava da su edukacija pacijenta, pravilna ishrana, fizička aktivnost, praćenje glukoze i pridržavanje terapije sastavni djelovi savremene brige o dijabetesu.
Ishrana nije zamjena za terapiju. Savremene preporuke promjenu načina ishrane posmatraju kao dio ukupnog liječenja, a ne kao alternativu lijekovima. ADA navodi da je nutritivna terapija korisna za osobe sa dijabetesom, pri čemu izbor namirnica treba prilagoditi zdravstvenom stanju i svakodnevnom životu osobe.
Posebno se preporučuje smanjenje hrane sa dodatim šećerima i visoko prerađene hrane, dok se prednost daje minimalno prerađenim namirnicama i izvorima vlakana. Voda bi trebalo da bude osnovni izbor među napicima, umjesto zaslađenih pića.
To ipak ne znači da osoba sa dijabetesom mora iz ishrane potpuno izbaciti ugljene hidrate. Važno je razlikovati njihove izvore. Mahunarke, integralne žitarice i voće imaju drugačiji nutritivni sastav od rafinisanih i visoko prerađenih proizvoda.
Kretanje takođe ima mjerljiv značaj. Prema Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), redovna fizička aktivnost može pomoći u regulisanju nivoa glukoze i smanjiti rizik od kardiovaskularnih problema. Za većinu odraslih preporučuje se najmanje 150 minuta umjerene fizičke aktivnosti sedmično, uz prilagođavanje zdravstvenom stanju i preporuci ljekara.
Čak i kraća šetnja nakon obroka može biti dio takve rutine. To nije univerzalna terapija niti zamjena za lijekove, već jednostavan oblik aktivnosti koji se može uključiti u svakodnevni život.
Važno je i praćenje vrijednosti glukoze. Ono omogućava da se vidi kako na šećer utiču terapija, hrana i fizička aktivnost. Međutim, koliko često treba mjeriti šećer i koje su ciljne vrijednosti zavisi od vrste dijabetesa, terapije, godina i drugih zdravstvenih okolnosti. Zbog toga te odluke ne treba donositi samostalno.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) navodi da dugoročna kontrola dijabetesa uključuje lijekove kada su potrebni, zdravu ishranu, fizičku aktivnost, praćenje glukoze i redovne kontrole mogućih komplikacija. Posebna pažnja posvećuje se očima, bubrezima, nervima i stopalima.
Zato kod šećerne bolesti nema jednog poteza koji sve rješava. Propisana terapija ostaje osnova liječenja, dok svakodnevne navike mogu biti važan dio ukupne kontrole bolesti.
Najvažnije je da se terapija ne prekida niti mijenja bez dogovora sa ljekarom. Ono što se može mijenjati jesu navike – postepeno, realno i u skladu sa zdravstvenim stanjem.
Izvori: Američko udruženje za dijabetes (ADA), Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC).
ETOportal/Redakcija Zdravlje
