Broj grbavih kitova u australijskim vodama značajno se oporavio, ali ih sve veći pomorski saobraćaj i ribarska oprema izlažu novim opasnostima.
Povratak kitova u mora jedan je od velikih uspjeha zaštite prirode. Grbavi kitovi, koji su nekada bili dovedeni na ivicu opstanka zbog intenzivnog lova, danas ponovo prolaze svojim tradicionalnim migracionim rutama. Ali njihov oporavak donio je i novi problem: u morima kroz koja prolaze sve je više ljudskih aktivnosti.
Uz istočnu obalu Australije, svake godine desetine hiljada grbavih kitova putuju između hladnih voda Antarktika, gdje se hrane, i toplijih područja na sjeveru, gdje se pare i donose mlade. Njihova migracija može obuhvatiti oko 10.000 kilometara u oba smjera.
Na tom putu sve češće se susreću sa plovilima. Brzi čamci i druga plovila mogu ih udariti prije nego što kit uopšte stigne da reaguje. Posljedice nijesu uvijek odmah vidljive. Sudar može ostaviti ozbiljne povrede, oštećenja kičme ili peraja, pa čak i ugroziti sposobnost životinje da se normalno kreće i preživljava.
Problem nijesu samo plovila.
Kitovi mogu završiti i zapleteni u ribarske mreže, užad, bove i drugu opremu koja ostaje u moru. Takvo zaplitanje može dovesti do povreda, infekcija, izgladnjivanja ili utapanja, a životinja koja preživi može godinama nositi ostatke opreme na tijelu.
Koliko je problem ozbiljan pokazuje i podatak iz Novog Južnog Velsa, gdje je tokom prethodne dvije godine prijavljeno gotovo 100 slučajeva zaplitanja kitova. Stručne ekipe zato tokom migracione sezone pripremaju posebne timove za spašavanje.
Jedan od takvih slučajeva zabilježen je u junu ove godine. Grbavi kit pronađen kod Batemans Baya bio je zapleten u ribarsku užad i nosio je dvije bove. Spasilački tim uspio je da ukloni čak 46 metara užeta i oko 13 kilograma materijala koji su bili zakačeni za životinju. Nakon oslobađanja, kit je ponovo počeo da se kreće normalnije.
Zbog toga zaštita kitova danas više nije samo pitanje zabrane lova. Potrebno je pronaći način da ljudi i životinje dijele isti prostor bez povećavanja rizika za jedne ili druge.
Australijske vlasti već rade na smanjenju rizika od sudara, a istražuju se i sistemi koji bi mogli pomoći u praćenju kretanja kitova. U Zapadnoj Australiji, na primjer, testira se termalna kamera sa svjetionika kako bi se bolje pratilo njihovo kretanje i ponašanje tokom migracije.
Priča o kitovima zato ima jednu važnu poruku: uspjeh u zaštiti prirode ne završava kada se broj neke vrste počne povećavati. Tada počinje novi zadatak – sačuvati prostor u kojem ta vrsta živi i migrira.
Kitovi su se vratili. Sada moramo naučiti da im napravimo dovoljno mjesta.
ETOportal/Redakcija Zelena planeta
