Male penzije, skupi računi, hrana i ljekovi. Kako najstariji građani Crne Gore preživljavaju mjesec i gdje je granica dostojanstvene starosti?
Postoji jedna tiha svakodnevica o kojoj se u Crnoj Gori govori mnogo manje nego što bi trebalo. To je svakodnevica naših najstarijih sugrađana, ljudi koji su decenijama radili, gradili, stvarali i izdvajali za penzijski sistem, vjerujući da će nakon završetka radnog vijeka imati pravo na mirniju i sigurniju starost. Danas mnogi od njih svakog mjeseca ponovo računaju koliko mogu potrošiti, šta moraju platiti i čega se moraju odreći. Prema podacima Fonda PIO, prosječna penzija za oktobar 2026. godine, sa obračunatim razlikama, iznosila je 576,02 eura. Iza tog prosjeka, međutim, nalaze se različita primanja i ljudi sa veoma različitim životnim okolnostima. MONSTAT-ova istraživanja pokazuju da je 14,9 odsto penzionera u 2025. godini bilo izloženo riziku od siromaštva. Zato se nameće pitanje: koliko je od mjesečnog primanja zaista moguće sačuvati za život nakon što se plate struja, voda, komunalije, kupi hrana i podmire troškovi liječenja? Za mnoge, odgovor je poražavajuće jednostavan – gotovo ništa.
Problem nije samo u visini penzije, već i u troškovima koji ne ostavljaju prostor za izbor. Lijekovi se ne mogu odlagati, grijanje se ne može isključiti kada nastupe hladni dani, a hrana nije luksuz. Posebno su ranjivi ljudi koji žive sami, korisnici porodičnih i invalidskih penzija, kao i stariji građani u sjevernim i ruralnim područjima, gdje su odlazak ljekaru, prevoz i nabavka osnovnih potrepština dodatno opterećenje. MONSTAT bilježi da je 18,7 odsto stanovnika starijih od 65 godina u riziku od siromaštva, dok je u domaćinstvima sa dvije odrasle osobe, od kojih je najmanje jedna starija od 65 godina, taj pokazatelj 19,2 odsto. Istovremeno, godišnja inflacija u oktobru 2026. dostigla je 5,9 odsto. Šta onda ostaje za ogrijev, zimnicu, posjetu pozorištu, knjigu, izlet ili običnu kafu sa prijateljima? Upravo tu se vidi prava mjera socijalne sigurnosti. Nije dovoljno da čovjek ima primanje kojim će održavati goli minimum egzistencije. Potrebno je da ima mogućnost da učestvuje u životu zajednice, da ne zavisi od tuđe pomoći i da ne doživljava svaku neplaniranu kupovinu kao finansijski rizik.
Zato pitanje položaja penzionera ne smije biti samo tema povremenih političkih obećanja i rasprava o procentima usklađivanja penzija. Ono mora postati jedno od važnih pitanja socijalne i ekonomske politike države. Potrebni su ciljani oblici podrške najugroženijim korisnicima, dostupnije zdravstvene i socijalne usluge, pomoć za grijanje, kao i ozbiljnija briga o starijima koji žive sami. Država, opštine i lokalne zajednice moraju pokazati da razumiju razliku između statističkog prosjeka i stvarnog života. Jer penzioneri ne traže privilegije. Traže sigurnost koju su svojim radom zaslužili. Zar je previše očekivati da čovjek koji je čitav radni vijek proveo stvarajući za društvo danas može platiti račune, kupiti potrebne ljekove, pristojno se hraniti i imati makar malo novca za kulturu i razonodu? Dostojanstvena starost ne smije biti povlastica onih sa većim penzijama, već pravo svakog čovjeka koji je svoj radni vijek ugradio u ovo društvo.
Izvor : Fond PIO / MONSTAT
NVO “ ETO „




