Danas vještačka inteligencija može zapamtiti određene informacije o korisniku, prilagoditi razgovor njegovim interesovanjima i prepoznati obrasce u načinu na koji komunicira. Sljedeće pitanje zato više nije samo koliko AI može da odgovori na naše pitanje, već koliko bi jednog dana mogao da nauči o nama kao ličnosti.
AI Fokus/Nataša Goleš
Ideja digitalne verzije čovjeka više nije samo tema naučnofantastičnih filmova. Istraživači već proučavaju takozvane AI „ljudske posrednike“ – sisteme koji pokušavaju da oponašaju određene obrasce ljudskog ponašanja. Nova analiza objavljena u časopisu Nature Computational Science opisuje razvoj velikih jezičkih modela upravo u tom pravcu, ali naglašava da sličnost sa čovjekom nije jedna jednostavna osobina i da različiti sistemi mogu oponašati različite aspekte ponašanja.
Ako bi AI imao dovoljno podataka o jednoj osobi – njenim porukama, tekstovima, fotografijama, snimcima glasa, izborima i načinu komunikacije – mogao bi da napravi model koji sve uvjerljivije oponaša njen stil.
Ali tu postoji važna granica.
Digitalna kopija ne bi bila ta osoba.
Ona bi bila model napravljen na osnovu podataka koje je ta osoba ostavila. Čak i kada bi odgovori zvučali veoma poznato, iza njih ne bi stajala ista životna iskustva, sjećanja i svijest.
Ta razlika već postaje posebno važna kada se govori o digitalnim kopijama preminulih ljudi. Naučni radovi posljednjih godina analiziraju takozvane „deathbot“ sisteme, odnosno AI koji pokušavaju da oponašaju način govora, znanje i osobine umrle osobe koristeći njene digitalne tragove.
Što više podataka sistem ima, to imitacija može djelovati uvjerljivije. Ali istovremeno raste i pitanje: ko ima pravo da odluči šta će ta digitalna verzija govoriti i kome će biti dostupna?
Zanimljivo je da se sličan problem može pojaviti i kod živih ljudi. Zamislimo AI koji godinama prati naše razgovore, način pisanja, interesovanja i odluke. Mogao bi vremenom postati veoma dobar u predviđanju šta bismo mi vjerovatno rekli ili izabrali.
To još uvijek nije „digitalna duša“. Više je riječ o veoma složenom modelu našeg ponašanja.
Ali granica između ta dva pojma mogla bi u budućnosti postati sve zanimljivija.
Jer možda najveće pitanje neće biti može li AI da nas imitira.
Biće pitanje koliko podataka o sebi želimo da ostavimo mašini da bi jednog dana mogla da nas imitira.
ETOportal
