Ako je Crna Gora željela da dokaže da je pravna država – uspjela je. Samo što niko nije rekao da pravna država može da funkcioniše i bez prava, države i kontrole.
U samo mjesec dana doživjeli smo više uzbuđenja nego u čitavim mandatima ranije. Da ne bude zabune – ne govorimo o razvoju, reformama ili boljem životu, već o disciplini u trčanju. Jer, izgleda da su bjegovi postali novi nacionalni sport.
Prvo nam je pobjegao Miloš Medenica. Čovjek osuđen, presuđen, upakovan za zatvor – ali ne i isporučen. Institucije su reagovale munjevito: nijesu reagovale uopšte. Ostavki nema, odgovornosti nema, ali ima saopštenja. A saopštenja, zna se, drže državu na okupu.
Gotovo u isto vrijeme nestaje i Lidija Mitrović. Još jedna osoba koja je trebalo da ide u zatvor, ali je, izgleda, dobila kartu u jednom pravcu. Država ne zna gdje su joj osuđenici, ali zna gdje su joj građani – na birou, na protestima ili u redu za penziju.
A kad smo kod morala i reda, da ne zaboravimo seks-aferu. Ona je tu da nas podsjeti da institucije možda ne funkcionišu, ali funkcionišu odnosi. Umjesto hitne reakcije, tišina. Umjesto istrage, relativizacija. Umjesto odgovora, nada da će narod imati kraću memoriju od afere.
Dok se država bavi bijegovima i ćutanjem, Botun se bavi blokadama. Građani blokiraju puteve, vlast blokira razum, policija blokira građane. Dijalog je proglašen nestalim licem, povjerenje je sahranjeno bez opela, a pendrek je ostao jedini institucionalni dokument koji se dosljedno primjenjuje.
I sve to – u mjesec dana. Ne u deceniju. Ne u tranziciji. Nego sada, dok nam objašnjavaju da živimo najbolje nego ikad.
Premijer, u svoj toj gužvi, djeluje kao turista u sopstvenoj državi. Ne zato što je kriv za sve, već zato što izgleda da ne zna ko je gdje, ko šta radi i ko kome bježi. A kad premijer ne kontroliše pravosuđe, bezbjednost i javni red, to više nije politika, to je improvizacija sa državnim pečatom.
Ali, da ne budemo nepravedni. Aj da ne zaboravimo najvažnije.
Penzije su povećane.
Od 1,70 do 2 eura.
Toliko da penzioner može da bira: ili hljeb danas, ili jogurt sjutra. Ili da jednostavno bude zahvalan što država još zna đe mu je poštar, kad već ne zna đe su joj osuđenici.
U zemlji gdje bjegunci slobodno odlaze, afere ostaju, građani protestuju, a odgovorni ćute, to povećanje penzija djeluje kao završni vic jedne ozbiljne satire.
I da, smiješno je.
Samo što se više niko ne smije.
Putujemo zajedno, ka ujedinjenoj Jevropi, svako na svoju stranu, država bez kompasa, a sa mapom na kojoj piše:
„Stvarnost – privremeno zatvorena.“
Srećan put svima.
I ponesite sitno…..
ETOportal/Nataša Goleš
