Sindikalna potrošačka korpa za drugi kvartal 2026. godine iznosi 2.110 eura, pokazuju podaci Centra za edukaciju, informisanje i sindikalna istraživanja Unija slobodnih sindikata Crne Gore. Istovremeno, zvanična prosječna plata, prema podacima Monstat, iznosi 1.033 eura.
Na papiru, to znači da su dvije prosječne plate “dovoljne”. U stvarnosti, nijesu. I tu prestaje statistika, a počinje svakodnevica.
Jer ta korpa nije luksuz. Ona ne opisuje putovanja, restorane, uštede ili komfor. Ona opisuje minimum: hranu, račune, higijenu, osnovno funkcionisanje života u jednom domaćinstvu. I čak i taj minimum je danas iznad onoga što prosječno domaćinstvo može da izdrži bez zaduživanja, odricanja ili stalnog balansiranja između obaveza.
Posebno je simptomatično što je najveći pritisak upravo na onome što se ne može izbjeći, hrani. Troškovi prehrambenih proizvoda u jednom kvartalu skočili su na 670 eura, uz rast od gotovo 4 odsto. Nije to statistička nijansa, već vrlo konkretan udar na svaku kasu u Crnoj Gori. Svaka kupovina postaje podsjetnik da se cijene ne prilagođavaju ljudima, nego ljudi cijenama.
I dok hrana ide gore, a lijekovi i higijena prate isti trend, jedini segment koji povremeno “popusti” jeste stanovanje i komunalije, i to uglavnom zbog sezonskih faktora, poput manje potrošnje struje. Ali čak i kada jedna stavka padne, druge je brzo nadoknade. Ukupna slika se ne mijenja.
Ono što dodatno komplikuje ovu priču jeste struktura plata. Zvanični prosjek od 1.033 eura lijepo izgleda u izvještajima, ali ne odražava realnost u kojoj veliki broj zaposlenih prima minimalac od 600 do 800 eura. Drugim riječima, prosjek živi u jednoj, a većina u drugoj ekonomiji.
Procjene da najmanje 100.000 radnika u Crnoj Gori živi na minimalnoj zaradi više nijesu alarm, nego konstanta. A konstante su najopasnije, jer se vremenom počnu doživljavati kao normalne.
Zato sindikalna potrošačka korpa ima težinu koja prevazilazi brojke. Ona nije samo ekonomski indikator, već i ogledalo društvenih odnosa. Ona pokazuje koliko je udaljena priča o “prosječnom standardu” od stvarnog života prosječnog čovjeka.
I tu dolazimo do suštine problema: nije pitanje samo koliko ko zarađuje, već šta ta zarada uopšte može da kupi. A odgovor na to pitanje, iz kvartala u kvartal, postaje sve neprijatniji.
Jer kada dvije prosječne plate više ne pokrivaju ni osnovnu potrošačku korpu, onda problem više nije u pojedincu koji “loše raspolaže novcem”. Problem je u sistemu u kojem račun više ne može da se zatvori, ma koliko ga pažljivo vodili.
„Kada se račun ne može zatvoriti, ne puca budžet – puca povjerenje u sistem.“
ETOportal
